Archives
December 2007
12/29/07
12/23/07
12/16/07
12/9/07
Ona
Sunday, December 9, 2007
3:31:00 PM EST
Upravo sam pripremio jednu pricu koju sam napisao prije skoro dvije godine inspirisan jednom dragom prijateljicom koju sam upravo u to vrijeme upoznao na jednom forumu na internetu, pa je sve iz ove price, ustvari, virtualni svijet koji sam ja svojom mastom i inspiracijom opisao kao neki stvarni svijet, grad, ulice...
U ovoj verziji koju cu postirati na ovoj temi promijenio sam samo njeno ime i gdje god u originalnoj prici se spominje zamijenio sam sa Ona.
Da ne duzim dalje, evo te pricice:
ONA
Sretosmo se sasvim slucajno i iznenadno (ili se to, mozda, samo tako meni ucinilo?!).
Sto vise razmisljam o tom susretu, sve vise sam uvjeren da je, vjerovatno, neka visa sila ili ruka sudbine dotakla taj dan, taj trenutak.
Dan je bio ozaren suncevom svjetloscu i toplinom. Jedan sasvim tipican dan za kasnu zimu ili rano proljece. Bjese to dan slican svim drugim danima koji ne obecaju nista posebno, ni iznenadjujuce, bar ne sa nekom pompeznom najavom.
Lijeno sam setao gradskim ulicama punim mirisa behara i ko zna gdje bi, i koliko daleko, moje misli odlutale, da pogledom ne primjetih upravo nju kako gleda u mom pravcu i kao da bas zeli da mi mahne, da se javi, da mi nesto kaze…. Upecatljivo se izdvajala iz mase ljudi oko nje i shvatih, osjetih u trenu da joj moram prici, da joj jednostavno moram nesto reci….
Taj sudbonosni susret se desi nekako bas na uglu nekih simbolicnih ulica. Ulice Proslosti naseg grada i Ulice Novih glasackih vremena, upravo pored predivne zgrade Poste u kojoj se salju poruke i pisma dragim osobama, pomocu kojih se pobijedjiva i olaksava bol radi razdvojenosti i udaljenosti izmedju dragih osoba.
Kada sam joj, napokon, prisao, stadoh ispred nje kao ukopan. Pokusavao sam nesto da kazem, ali uzalud; kao da sam u trenutku ostao bez daha, bez snage. Samo sam zadivljujucim pogledom gledao to predivno stvorenje ispred sebe. A, ona sitna, njezna, ljupka…. jednostavno ocaravajuca…. sa dugom, tamnom, beharli-mirisnom kosom njezno i pazljivo spustenom preko ramena, niz ledja. Prizor toliko cudesan i ocaravajuci da bi i mnogo jacim i snaznijim od slabasnog i osjecajnog MosHera zasigurno zastao, tog posebnog trenutka, dah u grudima, rijec u grlu,…. a o osjecaju trenutne paralize, malaksalosti i gubitka snage po tijelu i u koljenima da i ne spominjem….
Htjedoh u jednom trenu da joj kazem moje ime, ko sam,…. htjedoh tako zeljno da u jednom dahu opisem svu njenu carobnu ljepotu…. Ali, ne uspjeh ni rijeci da izustim u svojoj trenutnoj slabosti….
Ucini mi se da joj sve to glasno rekoh i jos vise…. Ona me, ipak, gledala pogledom punim razumijevanja, bas kao da razumije svaku moju neizgovorenu rijec….
I, ko zna koliko bi trajala moja patnja i borba za povratkom moje moci govora, da ona (shvativsi moje muke) ne progovori najnjeznijim i najljepsim glasom…. glasom meksim od najmekse svile…. glasom kojim moj sluh nikada jos nije bio tako njezno pomilovan.
Rece da se Ona zove.
Rece jos: “Citav moj zivot je jamstvo bio da cu te sresti izmedju ljudi….” ….Ne, nije to rekla!!!! To se meni samo ucinilo, opijenom njenim milujucim glasom.
Ipak, rekla je kako davno nekada, u najranijoj mladosti, na poseban nacin zavoli ruze, i to ne bas bilo koje ruze, nego samo one koje su ukradene iz neke baste ili avlije samo radi nje, jer su joj takve nekako najsladje. Prijekoravao sam u tom momentu sam sebe sto ne imadoh uza se ni jednu takvu ruzu da joj je od srca poklonim.
Rece da je uz takve ruze, posebno zavoljela i kisu, da sa posebnim uzitkom hoda po istoj….
Jos rece da posebno uziva kada cuje zvuke najljepsih serenada ispod njene staklene stijene, njenog prozora koji gleda u Svijet….
Pomislih tada; upitah se, da li je zaista moguce da sam toliko mnogo zasluzio s necim, pa da mi ovako velicanstvena nagrada bude dodijeljena, da imam toliku cast da sretnem i upoznam ovu predivnu osobu?!....
Dok tako prebirah svoje misli, primjetih kako me ona posmatra sa dva najljepsa smaragda koje ikada vidjeh u zivotu. Bio je to pogled pun razumijevanja, paznje, njeznosti, ljubavi….
Nemojte pogresno shvatiti, jer nije to ona ljubav prepuna scena cvrstih zagrljaja i strastvenih poljubaca. Ne, ovo je ona ljubav koja nema vidljivih scena; ona koja se ne moze vidjeti; ona koja se moze samo osjetiti; ona koja se stvara iz uzajamnih ljubavi prema nekim posebnim simbolicnim stvarima, ljudima, osjecajima, tekstovima, porukama, pismima…. snazna zajednicka ljubav prema jednom posebnom gradu i svemu sto isti cini….
Od tog carobnog trenutka u kojem nas ruka sudbine uputi jedno prema drugom, dolazio sam pod njen prozor koji gleda u Svijet i pjevao joj najljepse serenade; pjevao ne glasom, vec srcem, jer je i ona znala da moj glas nikada ne moze pjevati bolje od mog ustreptalog srca.
Ona je (nadam se) uzivala u svim tim iskrenim pjesmama….
Jednog dana odlucih da joj poklonim jednu ruzu. Naravno, ne bilo koju ruzu, nego onu najljepse boje i najumilnijeg mirisa na Svijetu; najposebniju ruzu, ukradenu iz Rajske baste, specijalno samo za nju, jer joj je takva nekako bas i najsladja.
Donesoh tu najsladju ruzu pod njen prozor koji gleda u Svijet, ali na istom zatekoh samo jednu tuznu poruku koju je napisala i ostavila za mene. Procitah poruku koja me rastuzi do placa i najtuznijih jecaja mog srca, jer rece da se razbolila i da se ne osjeca dobro, te da zato ne moze doci na njen prozor koji gleda u Svijet, na kojem uobicajeno uziva u posebnim i sretnim trenucima….
Ne, nije u pitanju nikakva opaka i, ne daj Boze, neizljeciva bolest, ali ipak je dovoljno zabrinjavajuca i rastuzujuca za mene, pri samoj pomisli da se ona ikada imalo pati….
Tuzan ostavih najljepsu ruzu na njen prozor i gledah sjetno u taj najljepsi prozor i najljepsu ruzu na istom….
Razmisljah i molih se za nju i za njeno brzo ozdravljenje i oporavak. Zacuh u svojim mislima Balasevica kako najtisim glasom pjeva: “Zivot je more….”
To me jos vise rastuzi i pomislih kako ljudi mogu biti razdvojeni desetinama hiljada kilometara, razdvojeni kontinentima, morima i okeanima, a kako su istovremeno tako blizu mislima, razmisljanjima, osjecajima, srcima i dusama, da je blize od toga i nemoguce biti….
Bas u tom trenutku poce i kisa da pada, pa se ponadah da ce upravo taj umilni miris kise sa sobom joj donijeti i najsladji miris one najljepse ruze ostavljene na njenom prozoru koji gleda u Svijet i da ce joj to dati dovoljno snage za sto brze ozdravljenje i oporavak.
Hodao sam, zamisljen i tuzan, ulicama naseg grada i nadao se da ce ona osjetiti moje hodanje po kisi i da ce joj mozda to donijeti bar malo sjetnog uzitka, jer ce znati svim svojim bicem da tog dana hodam po kisi i za nju, i za sebe….
Napisah ovu pricu i ostavih je na njenom prozoru u nadi da ce, mozda, ista doprinjeti njenom brzom ozdravljenju i oporavku.
Sretosmo se sasvim slucajno i iznenadno (ili se to, mozda, samo tako meni ucinilo?!)….
Rece da se Ona zove….
Written by mostar4ever Blog about this entry |
Add to del.icio.us | 
digg this
3:31:00 PM EST
Ona
Upravo sam pripremio jednu pricu koju sam napisao prije skoro dvije godine inspirisan jednom dragom prijateljicom koju sam upravo u to vrijeme upoznao na jednom forumu na internetu, pa je sve iz ove price, ustvari, virtualni svijet koji sam ja svojom mastom i inspiracijom opisao kao neki stvarni svijet, grad, ulice...
U ovoj verziji koju cu postirati na ovoj temi promijenio sam samo njeno ime i gdje god u originalnoj prici se spominje zamijenio sam sa Ona.
Da ne duzim dalje, evo te pricice:
ONA
Sretosmo se sasvim slucajno i iznenadno (ili se to, mozda, samo tako meni ucinilo?!).
Sto vise razmisljam o tom susretu, sve vise sam uvjeren da je, vjerovatno, neka visa sila ili ruka sudbine dotakla taj dan, taj trenutak.
Dan je bio ozaren suncevom svjetloscu i toplinom. Jedan sasvim tipican dan za kasnu zimu ili rano proljece. Bjese to dan slican svim drugim danima koji ne obecaju nista posebno, ni iznenadjujuce, bar ne sa nekom pompeznom najavom.
Lijeno sam setao gradskim ulicama punim mirisa behara i ko zna gdje bi, i koliko daleko, moje misli odlutale, da pogledom ne primjetih upravo nju kako gleda u mom pravcu i kao da bas zeli da mi mahne, da se javi, da mi nesto kaze…. Upecatljivo se izdvajala iz mase ljudi oko nje i shvatih, osjetih u trenu da joj moram prici, da joj jednostavno moram nesto reci….
Taj sudbonosni susret se desi nekako bas na uglu nekih simbolicnih ulica. Ulice Proslosti naseg grada i Ulice Novih glasackih vremena, upravo pored predivne zgrade Poste u kojoj se salju poruke i pisma dragim osobama, pomocu kojih se pobijedjiva i olaksava bol radi razdvojenosti i udaljenosti izmedju dragih osoba.
Kada sam joj, napokon, prisao, stadoh ispred nje kao ukopan. Pokusavao sam nesto da kazem, ali uzalud; kao da sam u trenutku ostao bez daha, bez snage. Samo sam zadivljujucim pogledom gledao to predivno stvorenje ispred sebe. A, ona sitna, njezna, ljupka…. jednostavno ocaravajuca…. sa dugom, tamnom, beharli-mirisnom kosom njezno i pazljivo spustenom preko ramena, niz ledja. Prizor toliko cudesan i ocaravajuci da bi i mnogo jacim i snaznijim od slabasnog i osjecajnog MosHera zasigurno zastao, tog posebnog trenutka, dah u grudima, rijec u grlu,…. a o osjecaju trenutne paralize, malaksalosti i gubitka snage po tijelu i u koljenima da i ne spominjem….
Htjedoh u jednom trenu da joj kazem moje ime, ko sam,…. htjedoh tako zeljno da u jednom dahu opisem svu njenu carobnu ljepotu…. Ali, ne uspjeh ni rijeci da izustim u svojoj trenutnoj slabosti….
Ucini mi se da joj sve to glasno rekoh i jos vise…. Ona me, ipak, gledala pogledom punim razumijevanja, bas kao da razumije svaku moju neizgovorenu rijec….
I, ko zna koliko bi trajala moja patnja i borba za povratkom moje moci govora, da ona (shvativsi moje muke) ne progovori najnjeznijim i najljepsim glasom…. glasom meksim od najmekse svile…. glasom kojim moj sluh nikada jos nije bio tako njezno pomilovan.
Rece da se Ona zove.
Rece jos: “Citav moj zivot je jamstvo bio da cu te sresti izmedju ljudi….” ….Ne, nije to rekla!!!! To se meni samo ucinilo, opijenom njenim milujucim glasom.
Ipak, rekla je kako davno nekada, u najranijoj mladosti, na poseban nacin zavoli ruze, i to ne bas bilo koje ruze, nego samo one koje su ukradene iz neke baste ili avlije samo radi nje, jer su joj takve nekako najsladje. Prijekoravao sam u tom momentu sam sebe sto ne imadoh uza se ni jednu takvu ruzu da joj je od srca poklonim.
Rece da je uz takve ruze, posebno zavoljela i kisu, da sa posebnim uzitkom hoda po istoj….
Jos rece da posebno uziva kada cuje zvuke najljepsih serenada ispod njene staklene stijene, njenog prozora koji gleda u Svijet….
Pomislih tada; upitah se, da li je zaista moguce da sam toliko mnogo zasluzio s necim, pa da mi ovako velicanstvena nagrada bude dodijeljena, da imam toliku cast da sretnem i upoznam ovu predivnu osobu?!....
Dok tako prebirah svoje misli, primjetih kako me ona posmatra sa dva najljepsa smaragda koje ikada vidjeh u zivotu. Bio je to pogled pun razumijevanja, paznje, njeznosti, ljubavi….
Nemojte pogresno shvatiti, jer nije to ona ljubav prepuna scena cvrstih zagrljaja i strastvenih poljubaca. Ne, ovo je ona ljubav koja nema vidljivih scena; ona koja se ne moze vidjeti; ona koja se moze samo osjetiti; ona koja se stvara iz uzajamnih ljubavi prema nekim posebnim simbolicnim stvarima, ljudima, osjecajima, tekstovima, porukama, pismima…. snazna zajednicka ljubav prema jednom posebnom gradu i svemu sto isti cini….
Od tog carobnog trenutka u kojem nas ruka sudbine uputi jedno prema drugom, dolazio sam pod njen prozor koji gleda u Svijet i pjevao joj najljepse serenade; pjevao ne glasom, vec srcem, jer je i ona znala da moj glas nikada ne moze pjevati bolje od mog ustreptalog srca.
Ona je (nadam se) uzivala u svim tim iskrenim pjesmama….
Jednog dana odlucih da joj poklonim jednu ruzu. Naravno, ne bilo koju ruzu, nego onu najljepse boje i najumilnijeg mirisa na Svijetu; najposebniju ruzu, ukradenu iz Rajske baste, specijalno samo za nju, jer joj je takva nekako bas i najsladja.
Donesoh tu najsladju ruzu pod njen prozor koji gleda u Svijet, ali na istom zatekoh samo jednu tuznu poruku koju je napisala i ostavila za mene. Procitah poruku koja me rastuzi do placa i najtuznijih jecaja mog srca, jer rece da se razbolila i da se ne osjeca dobro, te da zato ne moze doci na njen prozor koji gleda u Svijet, na kojem uobicajeno uziva u posebnim i sretnim trenucima….
Ne, nije u pitanju nikakva opaka i, ne daj Boze, neizljeciva bolest, ali ipak je dovoljno zabrinjavajuca i rastuzujuca za mene, pri samoj pomisli da se ona ikada imalo pati….
Tuzan ostavih najljepsu ruzu na njen prozor i gledah sjetno u taj najljepsi prozor i najljepsu ruzu na istom….
Razmisljah i molih se za nju i za njeno brzo ozdravljenje i oporavak. Zacuh u svojim mislima Balasevica kako najtisim glasom pjeva: “Zivot je more….”
To me jos vise rastuzi i pomislih kako ljudi mogu biti razdvojeni desetinama hiljada kilometara, razdvojeni kontinentima, morima i okeanima, a kako su istovremeno tako blizu mislima, razmisljanjima, osjecajima, srcima i dusama, da je blize od toga i nemoguce biti….
Bas u tom trenutku poce i kisa da pada, pa se ponadah da ce upravo taj umilni miris kise sa sobom joj donijeti i najsladji miris one najljepse ruze ostavljene na njenom prozoru koji gleda u Svijet i da ce joj to dati dovoljno snage za sto brze ozdravljenje i oporavak.
Hodao sam, zamisljen i tuzan, ulicama naseg grada i nadao se da ce ona osjetiti moje hodanje po kisi i da ce joj mozda to donijeti bar malo sjetnog uzitka, jer ce znati svim svojim bicem da tog dana hodam po kisi i za nju, i za sebe….
Napisah ovu pricu i ostavih je na njenom prozoru u nadi da ce, mozda, ista doprinjeti njenom brzom ozdravljenju i oporavku.
Sretosmo se sasvim slucajno i iznenadno (ili se to, mozda, samo tako meni ucinilo?!)….
Rece da se Ona zove….
Written by mostar4ever Blog about this entry |
Add to del.icio.us | digg this
