By MosHer!!!

Stajao sam kraj prozora i zanesenjackim, omamljenim pogledom posmatrao cari jedne velicanstvene, prohladne, kisne i vjetrovite, kasnojesenje veceri. Pusta ulica, osvijetljena skrtom svjetloscu koja je dopirala sa nekoliko obliznjih ulicnih svjetiljkih, natopljena neprekidnim bombardovanjem sitnih kisnih kapi, presijavala se spektakularno i dobijala neki posebni, carobni izgled.

Cijeli spektakl upotpunjavali su precizno sinhronizovani naleti sjevernih vjetrova, koji su ujednacenim ritmom povijali gotovo ogoljele grane ulicnih drveca, istovremeno se poigravajuci sa nekolicinom preostalih sasusenih listova, upornih i tvrdoglavih u svojoj borbi da istraju i ostanu na maticnim granama. Pri udarima vjetra izgledali su kao neki cudni, nijemi zvoncici. Svaki talas vjetra bacao je grupe sitnih kapi na prozor, praveci posebni, tihi zvuk prilikom neizbjeznog sudara sa staklom, da bi nedugo iza toga pocele lagano da klize prema podnozju prozora ostavljajuci iza sebe vodeni trag svoga putovanja i praveci tako jedan umjetnicki spektar prozirnih, vertikalnih sara po cijeloj povrsini stakla.

Tu predivnu prirodnu simfoniju cudesno je upotpunjavao fijuk koji je u jednakim intervalima najavljivao dolazak novih naleta vjetra.

U trenutku kada su moje misli lutale po dalekim arktickim prostranstvima, u uzaludnom pokusaju da pronadju tajanstveni, nepresusni izvor iz kojeg nezadrzivo naviru ti cudni sjeverni vjetrovi, u toplu prostoriju, iz koje sam na nekoliko sekunda ranije bio odveden magnetnom moci prirodnog spektakla vani, vratio me tihi i njezni, zenstveni glas, koji se skladno komponovao u zvuke prirodne simfonije sto je dopirala s vanjske strane prozora uporno probijajuci staklenu granicu. Taj umilni i ljupki glas me obavjestavao da je ona spremna da joj se pridruzim i pomognem zapoceti ostvarivanje nasih dugogodisnjih nadanja, prizeljkivanja, snova…

Tek tada sam primijetio diskretne zvuke klasicne muzike, koji su isplovljavali iz dva, simetricno postavljena, zvucnika i stapali se, sa nevjerovatnim umijecem, u tu carobnu noc. Lagano sam se okrenuo, ostavljajuci iza sebe predivni, primamljujuci prizor vrhunskog djela prirode, da bih istog trenutka ostao zadivljen, jos ljepsim i primamljujucim prizorom njene sobe u koju sam, kako mi je tada izgledalo, ubacen snagom ruka neke nevidljive sile, upravo tog momenta.

Zatecen neopisivom ljepotom, stajao sam nepomicno nekoliko trenutaka upijajuci svaki detalj ocaravajuceg prostora koji se ukazao pred mojim ocima. Zelio sam da u cijelo svoje bice uzidam svaki plamicak svjetlosti, svaku sjenu, svaki zvuk i najtisi sum.

Sav namjestaj: kauci, fotelja i ljupki stolic izmedju, polica sa knjigama, muzicka linija sa umijesno rasporedjenim zvucnicima, ramovi slika na zidovima, dvije lampe postavljene u nasuprotnim uglovima, kamin i mirisne svijece pazljivo postavljene na drvenom, rucno izrezbarenom, okviru kaminu, kao i na njegovom ciglanom podnozju i na stolicu nasuprot, boca crvenog vina izmedju dvije, jednako ispunjene kristalne case tom opijajucom tamnocrvenom tecnoscu; sve je izgledalo tako carobno okupano njeznom, stidljivom, romanticnom svjetloscu koja je blago isijavala iz sijalica sobnih lampa u dijagonalnim uglovima, stapajuci se umiljato sa plamiccima koji su izdisali iz mirisnih svijeca, sudarajuci se gotovo neprimijetno sa sjajom koji je izvirao iz rasplamsale, zive vatre u kaminu.

A, ispred kamina, na mekanom i toplom cilimu veselih i razigranih boja, stajala je ona, carobno stopljena i utkana u predivnu sliku, u najljepse remek-djelo umjetnosti koje su moje oci ikada vidjele. Na sebi je imala svecanu, svilenu haljinu, njeznoroze boje bez rukava, koja je isticala njena gola ramena mlijecne boje mjeseceve svjetlosti proljecne veceri. Zanesen ljepotom prizora pred sobom, a uz pomoc romanticno prigusenog osvjetljenja, ucinilo mi se, na trenutak, kao da joj je kosa prekrivena prozirnim svilenim salom iste njeznoroze boje njene haljine i da ispod ruba te orijentalne marame izronjava nekoliko nestasnih pramenova predivne tamne kose koji padaju na mlijecnu kozu njenog visokog cela. Moju nemoc i zatecenost, moje nijemo divljenje tom rajskom prizoru je posmatrala ocima punim posebnog sjaja da sam imao osjecaj kao da vidim dvije najljepse, iskricave zvijezde najvedrijeg nocnog neba. Stajala je sa umilnim, njeznim, ljupkim osmijehom na usnama i strpljivo cekala da joj pridjem.

Kad sam, napokon, povratio moc pokreta, lagano sam joj se poceo priblizavati i izgledalo mi je kao da ne koracam, nego lebdim prema njoj, omamljen i nosen slatkim mirisima tropskog cvijeca koji su se radjali i sirili svuda oko nas iz plamena zapaljenih mirisnih svijeca. Stao sam ispred nje i nepomicno je posmatrao zeleci da svaki taj trenutak nikada ne prodje, da traje vjecno. Nesvjesno je ispruzila ruke prema mojima i uzeo sam njene dlanove u njezni zagrljaj mojih osjetivsi svu njeznost i toplinu njene koze, i tada smo mogli da cujemo sve jace, sve glasnije bubnjeve pri svakom, ubrzanom otkucaju nasih srca, kao da su zeljela da iskoce iz nasih grudi i da se stope u zajednickom, cvrstom zagrljaju.

Istovremeno smo se, kao po komandi, poceli spustati koljenima na mekani cilim ispred kamina, u neki klececesjedeci polozaj, sa njenim dlanovima pohranjenim cvrsto u mojim, ne skidajuci pogled jedno s drugog. Na trenutak smo ostali tako, gledajuci se sa sve vecim uzbudjenjem, koje se odavalo sve brzim otkucajima srca i sve cujnijim disanjem, a onda smo razdvojili samo po jednu ruku i uzeli smo case ispunjene opojnom tecnoscu, pitkog crvenog vina, pri cijoj boji su njena kosa i oci dolazili do jos veceg i ljepseg izrazaja. Kucnuli smo vrhovima casa, jednu od drugu, a zvonki zvuk kristala se razlijegao i stapao u prelijepoj simfoniji zvukova te nezaboravne noci.

Ispijali smo polako tu slatku, opijajucu tekucinu, gledajuci se neprekidno, direktno u oci, a onda smo poluprazne case odlozili na njihovo prvobitno mjesto, na podnozje kamina iz kojeg su dopirali zraci topline izmjesani posebnim zvukom pucketanja rasplamsale vatre i instiktivno se jos vise primakli jedno drugom toliko da su nasa tijela pocela osjecati svu toplinu koju je zracila nasa uzavrela krv. Tek tada sam oslobodio dlan njene druge ruke iz zarobljenistva moje ljevice, da bih sa oba dlana pazljivo prelazio, milujuci njezne obraze njenog lica, uklanjajuci predivne uvojke njene kose koji su zlocesto pokusavali da sakriju to prelijepo lice. Moji dlanovi su se zaustavili na svilenoj kosi blago pritiskajuci oba uha, omogucavajuci da na trenutak uzivam, zadivljeno posmatrajuci rajsku ljepotu njenog lica cije su zvjezdane oci sada bile zatvorene, a poluispupcene usne spremno ocekivale da se sastanu sa mojima.

I, onda sam njezno spustio svoje usne na njene, koje su se zajedno stopile u jedan strastveno vruci i dugi poljubac da nismo ni primijetili kada smo iz naseg klececesjedeceg presli u lezeci polozaj, slijepljeni u cvrstom zagrljaju na udobnom, mekanom i toplom cilimu ispred kamina. U tim trenucima sam osjetio da, zbog ubrzanog rada srca i kolanja moje uzavrele krvi po cijelom organizmu, tonem u neko predivno stanje polusvijesti.

Sve sto sam, jos uvijek, mogao cuti je bio bucni sum proticanja moje krvi u usima i sve zaglusnije otkucaje srca, koji su sve vise licili na dobovanje ratnickih bubnjeva. Kad sam, napokon, nekako uspio dovoljno da se priberem i smognem snage da ponovo otvorim teske kapke mojih ociju, ostao sam zatecen sokantnim iznenadjenjem i nevjericom prema vremenu, prostoru i situaciji u kojima sam se, na prosto neobjasnjiv nacin, odjednom nasao.

U lijevoj ruci sam cvrsto drzao metalni stit, dok su prsti desne ruke obgrljavali drsku vjernog maca koji je visio u koznoj futroli prikacenoj za moj pojas i spremno cekao priljubljen uz bok moje lijeve noge. U trenu sam shvatio da vise nisam MosHer, nego niko drugi vec slavni Hasting, neustrasivi vikinski vojskovodja s kraja IX vijeka, koji je nezadrzivo harao obalama Francuske, Engleske, Spanije, Italije i Maroka.

Ono sto nikako nisam uspijevao da shvatim i objasnim je, na koji nevjerovatni nacin sam iz njene vrele sobe odjednom ubacen, u neko davno prohujalo vrijeme prije cak vise od deset stoljeca, na ovu prostranu, hladnu, kisnu i vjetrovitu ledinu, nad koju su se spustili niski, teski oblaci koji su, kao magla, pritiskali tako snazno da je disanje postajalo sve teze. A, na samoj ledini, na razmaku od nekih stotinjak metara, stajale su dvije suprostavljene vojske koje su vrsile posljednje pripreme za krvavi ratni boj, sto ce neizbjezno i nezadrzivo zapoceti za svega nekoliko trenutaka, sudeci po sve vecoj intenzivnosti tutnja grmljavine ratnickih bubnjeva koja se prodorno razlijegala cijelim prostranstvom poljane, ledeci krv u zilama.

Hladne, sitne kapi kise su neprekidno padale nosene ujednacenim naletima sjevernih vjetrova, ciji je svaki novi udar bio pracen cudnom melodijom zvizduka i fijuka, neodoljivo me podsjecajuci na nedavni, zadivljujuci prizor u kojem sam uzivao, posmatrajuci ga kroz prozor iz njene tople sobe. Zemlja je postajala sve meksa, konstantno natopljavana neprestanim, laganim zasipanjem kisnim kapima i poljana je svakog trenutka dobijala tamniju, smedjezelenkastu, boju.

Osvrnuo sam se oko sebe i primijetio da stojim u sredini prvog reda, na celu svoje hrabre vikinske vojske koja je brojala, impresivnih tri do cetiri stotine neustrasivih ratnika. Stajali smo na posljednjoj granici odbrane cijelokupnog vikinskog teritorija i egzistencije.

Na suprotnoj strani je stajala daleko mnogobrojnija vojska koja je brojala zastrasujuci broj od cak dvije do tri hiljade ratnika, sastavljenih od raznih vojski evropskih carevina i kraljevina koje su odlucile da je doslo vrijeme za konacni obracun sa mocnim i opasnim vikinzima. Tu ujedinjenu carskokraljevsku silu je predvodio neki odvazni vitez, ratnicke odjece rojalno-plave boje, sa plavo-zutim grbom svoje kraljevine, na sjajnom metalnom stitu koji je nosio u lijevoj ruci i sa opasnim, visokokvalitetnim macem sa zlatnom drskom, u desnoj. Ta spektakularna ratna masinerija nam se, u zgusnutim redovima, polako po taktu ratnih bubnjeva, nezadrzivo priblizavala, dok je svaki viking spremno i mirno cekao na moj znak, u stvari, cekali su na Hastingov znak, da bi jos jednom neustrasivo i vjerno krenuli u slavni ratni pohod sa svojim voljenim vojskovodjom.

(Nastavlja se)

|  Add to del.icio.us |  digg this