By MosHer!!!

U mukloj tisini medju vikinzima, sve vise se osjecalo ubrzano kolanje uzavrele krvi koja je pumpala i raznosila ogromne kolicine adrenalina po cijelom tijelu. Kad se odvazni vitez, sa svojom mocnom ratnom silom, priblizio na nekih pedesetak metara od nas, isukao sam odlucno svoj mac i zaustavio ga u cvrstom, uspravnom polozaju visoko iznad glave, sto je popratio jedan cijeli metalno-reski hor stotina, istovremeno isukanih i izdignutih vikinskih maceva. Pred tim velicanstvenim i zastrasujucim prizorom izgledalo je, kao da je vitezova spektakularna i nadmocnija vojna masinerija, na trenutak sledjeno zastala u pokretu.

I, onda sam odmjereno, pod ostrim uglom od cetrdesetpet stepeni, spustio ruku sa izdignutim macem i zaurlao prodorni bojni poklic, koji se stopio u gromoglasni poklic stotina grla, nadjacavajuci neprekidni zvuk ratnih bubnjeva i fijuk cudesnih sjevernih vjetrova, i u tom momentu, zemlja je pocela da se trese od topota stotina pari noga, u nasem odlucnom i neustrasivom trku prema neizbjeznom i nezadrzivom sudaru sa daleko brojnijim i nadmocnijim carskokraljevskim odabranim ratnicima. Kroz nekoliko trenutaka stopili smo se u jednu ogromnu guzvu ljudskih tijela, iz koje su poceli da se razlijezu zvonki metalni zvuci pri svakom zamahu i kontaktu ostrih sjeciva maceva, izmijesani sa bolnim kricima ranjenih, sasjecenih, umirucih ratnika na obe strane.

Zadivljujuce i iznenadjujuce nepravedna bitka je jos uvijek trajala i ulazila je vec u treci sat od njenog pocetka. Obe strane su pretrpile ogromne gubitke i redovi su se svakog trenutka sve vise i vise razrijedjivali, posebno vikinski, sto je unaprijed bilo i za ocekivati, ali svi preostali ratnici su se i dalje odlucno i srcano borili do posljednjeg daha, do posljednje kapi krvi. Na sve strane su lezala razbacana tijela mrtvih i umirucih ratnika, a smrt je, gusta i teska, neumoljivo lebdila nad krvavim bojnim poljem. Neumorne, sitne kapi ledene kise su i dalje, uz izdasnu pomoc tih velicanstvenih sjevernih vjetrova, neprestano zasipale cijelu poljanu, koja je sada bila preplavljena crvenom bojom stotina litara nemilosrdno prolivene ljudske krvi. Ostri i kiselkasti miris krvi se zagusujuce isparavao nad cijelom poljanom.

Napokon, poslije skoro puna tri sata iscrpljujuce borbe, umorni i zamazani, blatom i krvlju, nasli smo se oci u oci, prsa u prsa, mac na mac, odvazni vitez i ja. S posebnim postovanjem smo pogledali jedan drugog direktno u oci, a onda smo istovremeno odbacili na zemlju svoje metalne stitove i poveli ravnopravni okrsaj na zivot i smrt. Poslije mnogobrojnih zveketa sudara nasih maceva, u jednom trenutku smo, istovremeno, dobili zeljenu priliku i brzim, vjestim pokretima maceva smo uspijeli da zbodemo jedan drugoga direktno u grudi. Bez jauka, bez krika, u trenu smo shvatili sta se dogodilo i da smo uspijeli da pobijedimo jedan drugoga i ne pomisljajuci da smo obojica, u stvari, porazeni i gubitnici u besmislu rata.

Jos jednom su nam se pogledi sreli sa izrazom onog istog posebnog uzajamnog postovanja u ocima sa pocetka naseg medjusobnog dvoboja i prije nego su se nasa tijela stropostala na zemlju, uspijeli smo s krajnjim naporom da izvucemo sjeciva maceva iz nasih grudi. Tek tada sam u svojim grudima osjetio ostar i vruc bol, da bih pri padu na zemlju tu bol pocela da zamjenjuje hladnoca potpune tame i tisine u koju sam nezadrzivo tonuo.

Nadljudskim naporom sam smogao posljednje atome snage da jos jednom otvorim oci i pokusam vidjeti koliko zastrasujuce izgleda opricano lice te ruzne i strasne smrti, ali na moje veliko iznenadjenje i odusevljenje, pred mojim ocima se ukazalo prelijepo lice zene andjeoske, rajske ljepote koje mi je izgledalo tako poznato, tako umiljato i umirujuce a, ipak, nikako nisam uspijevao da se prisjetim ko je ona i gdje sam je prije vidio. Bila je na najcistijem, najbijelijem konju cija su, gusta i duga, griva i rep se presijavali u raskosi sjaja mlijecnobijele boje. Obucena u svecanu ratnicku odjecu, drzala je koplje u desnoj ruci i shvatio sam da je ona jedna od prelijepih glasnica smrti, koje su u sluzbi vrhovnog Boga Odina dolazile na bojna polja i birale najhrabrije pale vikinge da bi ih odvele Odinu koji ih je primao i svrstavao kao svoje vjecne ratnike u redove svoje najmocnije vjecne vojske.

Ljupko se osmjehivala pruzajuci ruku da bi mi pomogla da se ustanem sa krvave zemlje i uzjasem iza nje na njenog ocaravajuceg snjeznobijelog konja i tada sam primijetio da vise ne osjecam ni umor, ni hladnocu, ni bol smrtonosne rane na grudima, a i da nisam vise zamazan blatom i krvlju, cak je i moja odjeca bila potpuno suha kao da je nijedna, ni najsitnija kap uporne kise, koja je jos uvijek neprestano padala, nije doticala. Tada sam shvatio da ova prelijepa glasnica smrti na velicanstvenom bijelom konju nije bilo koji predivni andjeo smrti, nego najljepsa i najmocnija Brunhilda, vrhovna zapovijednica svih prelijepih glasnica u Odinovoj sluzbi.

Namjestivsi se udobno, na golim bijelim ledjima njenog carobnog konja, osjetio sam neopisivu toplinu i njeznost Brunhildinog tijela, a na znak njene komande taj carobni konj se vinuo, bez krila, put oblacnog neba. Jasuci kroz vazduh, vjetrovi su njezno milovali nasa priljubljena tijela.

Vinuvsi se iznad oblaka, prigrlila nas je posebna toplina plavog neba okupana u suncevoj svjetlosti dok su ispod nas, bijeli oblaci, ostavljali utisak kao da jasemo po najcistijemsnjeznom pokrivacu. U daljini se vec nazirala prelijepa, vitka duga i znao sam da je to Bifrost, odnosno most preko kojeg moramo preci da bi stigli do ulaza u Asgard, velicanstvene prijestolnice bogova u kojoj su zadivljujuce palace i dvori vrhovnog Boga Odina.

Prejahavsi preko Bifrosta stigli smo pred spktakularni ulaz u Asgard, a Heimdall, cuvar Asgarda i svih bogova, ugledavsi koja dva konjanika prilaze na prepoznatljivom bijelom konju, s duznim postovanjem se naklonio propustajuci nas da udjemo u raskosnu prijestolnicu. Zaustavili smo se i sjahali pred kolosalnim dvorima, za koje sam odmah znao da su Valhalla dvori u kojima se svecano primaju odabrani vikinzi u Odinovu vjecnu vojsku.

Njezno je uzela moju ruku i povela me u cuvenu Valhallu. Od ulaza je vodio dugi mramorno poplocani put sve do visokog prijestolja na kojem je sjedio Odin. Sa obe strane ovog puta, impozantni prostor je bio ispunjen najhrabrijim palim ratnicima svih vremena. Cim smo stupili u Valhallu glasne fanfare su najavile nas dolazak, a svi ratnici su se vjerno naklonili cekajuci da prodjemo izmedju njih na putu do prijestolja.

Iznenadjen i uzbudjen masovnim i neocekivanim odavanjem pocasti, kojima sam pocascen vec pri samom ulazu u Valhallu, instiktivno sam zastao. Brunhilda je osjetila moju zbunjenost i uzbudjenje, te se istog trena okrenula i prisla mi toliko blizu da su nam se tijela skoro priljubila jedno uz drugo razmjenjujuci ogromne kolicine toplote. Objasnjavala mi je tiho, da samo ja mogu cuti njen predivni, smirujuci glas, gledajuci me neprestano u oci, pricala je najnjeznijim tonom kako sam upravo ja njen posebni izabranik koji je odabran da danas bude proglasen vrhovnim vojskovodjom Odinove najmocnije, vjecne vojske, odabran davodim najhrabrije ratnike svih vremena i da je upravo zbog toga ona licno dosla po mene da me, kao svog izabranika, svecano dovede u Valhallu. Dok mi je sve to govorila, zaneseno sam posmatrao nekoliko nestasnih pramenova njene predivne tamne kose koji su padali na njeznu kozu visokog cela, a njene oci su se carobno sjajile kao da su me gledale dvije najljepse zvijezde najvedrijeg nocnog neba.

Tog trenutka mi je sve postalo kristalno jasno i sjetio sam se ko je ona, gdje i kada sam je prije vidio. Osjetivsi da sam otkrio sve nepoznanice koje su me mucile, njezno se priljubila jos vise uz mene, zagrlivsi me cvrsto objerucke, stavila je svoje usne na moje, koje su se zajedno stopile u jedan posebni, svilenomeki, dugi poljubac pri kojem se pojavio jaci pritisak u mojim grudima, gubeci svijest i padajuci na ledja nisam ni osjetio kada sam tresnuo ledjima i glavom o tvrdu povrsinu mramornog poda.

Kad sam, konacno, uspio da ponovo otvorim snene oci, sa posebnim odusevljenjem sam shvatio da sam opet MosHer i da sam ponovo u njenoj udobnoj i toploj sobi, a ona mirno spava u mom cvrstom zagrljaju, s glavom polozenom na moje grudi. Lezali smo na udobnom i mekom cilimu ispred kamina, prekiveni toplim snjeznobijelim pokrivacem koji je stitio toplinu nasih zagrljenih tijela.

Vise se nisu culi tihi zvuci romanticne klasicne muzike. Na ciglanom podnozju kamina bila je boca sa nase dvije case poluispijenog crvenog vina, a u samom kaminu je tihi zar svjedocio o rasplamsaloj vatri jedne nezaboravne noci. Cijela prostorija je bila preplavljena slatkim mirisima ljubavi i tropskog cvijeca.

Vani je blijedosiva svjetlost najavljivala radjanje novog dana, dok su sitne kapi kise, jos uvijek, neumorno padale, nosene specificnim fijukom cudnih sjevernih vjetrova.

|  Add to del.icio.us |  digg this