By MosHer!!!

Ne bjese jos ni tako davno da sam se osjecao neopisivo sretnim, radosnim, voljenim...  Bio sam skoro ludo i slijepo zaljubljen. Osjecao sam neopisivi unutrasnji mir i prepuno srce i dusu.

Kako i ne bih?! Malena je u svakom trenutku bila uz mene, u meni...  Izjavljivali smo, neprestano, ogromnu i vjecnu ljubav jedno drugom. Ponavljali smo, bezbroj puta, kako ni sami ne mozemo da vjerujemo da smo napokon uspjeli da pronadjemo jedno drugo, da se bas nama dogodila takva neopisiva sreca i ljubav.

Sve je bilo kao u nekoj najljepsoj prici, kao u nekom najljepsem snu. Skoro sam bio i zaboravio na opomenu prastare mudre pouke: "Sve sto je lijepo, kratko traje!" i, naravno, takav zaborav se mora, prije ili kasnije, uvijek i platiti.

Neke mracne sile, koje uvijek imaju samo jedan cilj, razaranje i potpuno unistavanje tudje srece i ljubavi, pocese nezaustavljivo obavljati svoj posao. U pocetku primijetih prve promjene u Malenoj. Postajala je sve hladnija, bezosjecajnija, sve odsutnija i odsutnija.

Rece da se psihicki ne osjeca dobro i da joj se sve cesce pojavljuju napadi neobjasnjivog straha i depresije, te da je sigurno ta bolest depresije glavni krivac i uzrok za promjenu u njenom ponasanju i osjecajima. Tek poslije mi je postalo jasno da je to bila jedna od onih bolesti koje striktno napadaju ljubav i sve osjecaje prema toj ljubavi, a da sam upravo ja bio taj koji je stajao na putu toj bolesti, te me kao takvog ta bolest morala neutralisati i odstraniti.

Pokusah se boriti, ali je ubrzo postalo jasno da je sav otpor i borba uzaludna, jer jedan usamljeni borac nema ni mrvicu sanse protiv mocnih mracnih sila. Tu se nista i ne moze uciniti, jer takav je cijeli zivotni balans, posto uvijek neko gubi aneko dobija. Pomislih kako su me sustigli vlastiti demoni proslosti i sjetih se jos jedne prastare i mudre pouke kako se jednom sve vraca i sve placa.

Ubrzo mi Malena rece kako je njena bolest depresije uzela vec toliko maha da joj je napala sve osjecaje i da sada osjeca da sam joj ja vec postao ogromni napor i obaveza, te se tako od tada sva ona nasa tobozna ljubav svede na dvije do pet minuta telefonskog razgovora svakih sedam, deset, pa cak i cetrnaest dana. Dvije do pet minuta rijetkog razgovora koji, vec odavno, nema vise nikakvog smisla i koji, vec odavno, vise nikome nista ne predstavlja, niti ima vise ikakvo znacenje. Sve je izgubilo smisao.

Budim se jedno jutro i primijecivam promjenu u samom sebi. Osjetim da je napokon doslo iz grudi u glavu. Gledam fotografiju na kojoj sam u naizgled sretnom zagrljaju sa nekom zenskom osobom. Oboje smo nasmijani i izgledamo neizmjerno sretni zajedno, a ja nikako ne mogu da se sjetim ko je ona i kada sam to s njom bio ovako radostan i zasto. Pronalazim neku knjizicu neobicnog izgleda koja odise nekim posebnim slatkim mirisom. Listam stranice koje su ispisane necijim rukopisom, koji takodje ne mogu da prepoznam. Citam. Prica o nekom malenom patuljku koji je navodno tragao za svojom zaboravljenom zemljom i kako je navodno pronasao tu svoju zaboravljenu zemlju bas u meni. Zatvaram i ostavljam tu cudnu knjizicu i nailazim na papire na kojima su ispisani "Sjeverni vjetrovi" i "Snovi" mojim vlastitim rukopisom, ali nikako ne uspijevam da se sjetim zasto sam i za koga napisao te price.

Boze, ima li gore bolesti od zaborava? Kad dusa i srce zaborave, a mozak i razum preuzmu svoju prvobitnu funkciju, sto se uvijek dogadja pri grubom osvjescivanju i trijeznjenju sa surovim povratkom u realnost i stvarnost.

Najzalosnije od svega je bolna spoznaja da je od one nase navodno ogromne i vjecne ljubavi ostala samo jedna jadna ljustura neke prazne skoljke, kao neki oronuli spomenik kojeg ce vrijeme, polako i sigurno, razoriti u prah zaborava.

|  Add to del.icio.us |  digg this