By MosHer!!!

Vec mjesecima, u dubinama moje duse, se stvara i radja ova prica. Prica koja je, po mnogo cemu, neobicna i razlicita od ostalih, uobicajenih prica. Prica koja ce, mozda, promijeniti mnoga uobicajena shvatanja i poglede na zivot. Prica koja ce, mozda, uspjeti dokazati da je moguce istinsko i najiskrenije prijateljstvo izmedju jedne zene i jednog muskarca.

Ovo je prica koja rusi sve barijere poznatog, smrtnog svijeta, bas sve barijere izmedju razlicitih spolova, izmedju razlicitih generacija. Ovo je prica o prelijepom, najjacem i vjecnom prijateljstvu. Ovo je prica Tebi, moja vjecna prijateljice.

Nase prijateljstvo se rodilo sasvim neocekivano, na sasvim neocekivanom mjestu, u sasvim neocekivano vrijeme. Dogodilo se kada smo imali, svako svoje vrste, velike bolove i tugu. Sve se, i dobro i lose, uvijek dogadja sa nekim posebnim razlogom, a nase predivno prijateljstvo se zaista dogodilo djelom same sudbine. Sreli smo se u odsudnom trenutku, upravo onda kada smo obostrano trebali samo jednu mrvicu istinskog razumijevanja, samo jednu mrvicu iskrene paznje.

Vec od prvog trenutka nase duse su osjetile najposebniju i neopisivu srodnost, kao i neobjasnjivu zelju da izgrade najcvrsci most koji ce ih vjecno povezivati. Shvatili smo, u trenu, da se radja jedno najljepse, neraskidivo i vjecno prijateljstvo kakvo jos nikada u svojim zivotima nismo imali srece da dozivimo. Prijateljstvo koje ce razrusiti i unistiti sve moguce barijere i prepreke, prijateljstvo koje ce napraviti jedan najposebniji svijet rezervisan zauvijek samo za nas, jedan samo nas svijet, svijet bez bolova i tuge, svijet koji, niko i nikada, nece moci dodirnuti, ni unistiti.

Dugo smo stajali, na dohvat ruke, gledajuci se u oci, ne trepcuci, nepomicno i nijemo se gledajuci, imajuci osjecaj da se poznajemo vec cijele zivote i da je krajnje bespotrebno bilo sta reci. Istovremeno smo se uzeli za ruke i neobjasnjivo smo poceli da se uzdizemo prema nebeskim visinama, jos uvijek u istom polozaju kao da stojimo na zemlji, neprekidno se gledajuci u oci. Taj pogled je govorio i razumio sve neizgovorene rijeci koje smo saptali jedno drugom. Tim pogledom su kroz najvece dubine nasih ociju, nase srodne duse grlile jedna drugu i gradile najcvrsci most, koji ce ih vjecno povezivati.

Kada smo, konacno, dosegli zeljene visine nebeske slobode, nedodirljive visine sa kojih sve na zemlji izgleda kao neke najmanje mrvice, a sa kojih, istovremeno, sve na zemlji izgleda kristalno cisto i jasno, otpustili smo po jednu ruku i rasirili ih kao krila jedne slobodne i ponosne ptice. Prsti Tvoje desne ruke su neraskidivo bili isprepleteni sa prstima moje lijeve ruke i lebdili smo tako visoko iznad zemlje izgledajuci kao nevidjena ptica sa dva tijela, cetiri krila i jednom, jedinom, identicnom dusom. Tek tada smo prestali da se gledamo u oci, uzivajuci u prelijepom pogledu ispod nas, leteci nezaustavljivo prema samo nasem svijetu, prema najposebnijem svijetu napravljenom i rezervisanom samo za nas.

Letili smo preko okeana, mora, planina, brda, dolina…  i znala si da letimo tamo gdje najvise volis, gdje se uvijek najradje vracas. Iako je bila noc kada smo stigli, znali smo istovremeno da smo iznad cilja, iznad najljepse i srcu najdraze doline na cijelom svijetu. Ispod nas se pruzao velicanstveni pogled na najljepsi i najvoljeniji grad, na nas Mostar. Grad u kojem smo se rodili. Ti, jednu generaciju prije mene, u neka ljepsa, sretnija i nezaboravna vremena, ali to nikada nije smetalo radjanju naseg neraskidivog prijateljstva. Grad iz kojeg smo ponosno ponikli.

Iako su blijedi zraci svjetlosti sa istoka najavljivali skoro radjanje novog dana, nad gradom je, jos uvijek, krajnje romanticno svjetlucalo zvjezdano nebo. Svjetla grada ispod nas su pravila identicnu sliku kao nebo iznad nas. Imali smo osjecaj da letimo izmedju dva ista, ocaravajuca neba. Topli i blagi vjetar sa juga, koji nas je njezno milovao po licu i tijelu, donosio je na svojim krilima najljepsi miris mostarskog behara.

Letili smo, uzduz i poprijeko, iznad ove carobne doline, bas onako kako uvijek najvise volis, da bi pri prvim suncevim zracima, kao po komandi, spustili se na samu obalu Neretve, ispod Starog mosta na samom uscu Radobolje. Spustili smo se u istom polozaju u kojem smo poletili, cvrsto se drzeci za ruke i neprekidno se gledajuci u oci.

Stajali smo tako dugo, nepomicno, uzivajuci u najljepsoj simfoniji koju su stvarale dvije, neopisivo carobne, rijeke smaragdne ljepote. U jednom trenutku smo lagano sjeli na kamenu obalu, neprestano se cvrsto drzeci za ruke i neprekidno se gledajuci u oci. I, u tom trenutku iz nas je, naizmjenicno, poticala bujica rijeci, bujica osjecanja. Pricali smo jedno drugom cijele nase zivote, sve nase radosti i tuge, sve nase boli i srece, sve nase nade i razocarenja, sve nase ljubavii zelje…  Pricali smo drzeci se cvrsto, najcvrsce za ruke, gledajuci se neprekidno u oci.

Samo povremeno, na kratko, bi prestali da se drzimo za ruke, da bi jedno drugom obrisali suze koje su, kao nasi osjecaji, izvirale iz nas. Nemoguce je odrediti sta smo sve rekli glasno rijecima, a sta smo najrazumljivije rekli jedno drugom bez ijedne izgovorene rijeci. Posto sam Ti ranije obecao da necemo nikada setati ulicama grada, jer bi Te to moglo podsjetiti na neka tmurna i strasna vremena minulog i prezivljenog ratnog pakla, kada je sunce visoko odskocilo na nebu, presli smo i sjeli u hladovinu i intimu jednog povucenijeg ugla “Lavirinta”. Jos jedno od nasih omiljenih i dragih mjesta.

Smirivao nas je ocaravajuci pogled na najljepsu smaragdnu damu na svijetu, koja tako divlje, a tako graciozno zuri na svom vjecnom putu prema jugu, u zagrljaj plavog mora. Vitkog kamenog ljepotana, iz naseg tihog ugla, nismo mogli da vidimo, ali smo osjecali njegovu vijernu prisutnost iza nas. Uzivali smo u tim neopisivo carobnim trenucima, u svijetu bez bola i tuge, u svijetu napravljenom i rezervisanom samo za nas.

Trazila si da Te gledam u oci i da Ti obecam svim svojim srcem i dusom da, nikome i nikada, necu dozvoliti da dotakne ili razrusi ovaj nas svijet. Trazila si da Ti obecam da ce nase prijateljstvo biti vjecno, bez obzira na sve. Trazila si da Ti obecam da cu Ti uvijek prepricati svaku pricu koju napisem dusom, cak i onda kada nas vise ne bude, jer su duse, ipak, vjecne i neunistive. Trazila si da Ti obecam da cu Ti prepricati sve moje najljepse price koje cu napisati za ljubav mog zivota, a moguce je da ce to biti upravo ONA. ONA, koju osjecas kao dio same sebe, koju volis svim svojim srcem i dusom. ONA, koja je najradosniji i najvedriji “Sunshine”. ONA, koja je najljepsi i najnjezniji cvijet koji se ikada pojavio u mom zivotu. ONA, koja zasluzuje da joj napisem, posvetim i poklonim najljepse moguce price…  Obecavam Ti, cijelim svojim bicem, svim svojim srcem i dusom, da cu u potpunosti ispuniti sve sto zelis i da cu zauvijek odrzati moje obecanje.

|  Add to del.icio.us |  digg this