By MosHer!!!

Mojoj vjecnoj prijateljici

Sat, 29 Mar 2008 21:14:32 GMT

Vec mjesecima, u dubinama moje duse, se stvara i radja ova prica. Prica koja je, po mnogo cemu, neobicna i razlicita od ostalih, uobicajenih prica. Prica koja ce, mozda, promijeniti mnoga uobicajena shvatanja i poglede na zivot. Prica koja ce, mozda, uspjeti dokazati da je moguce istinsko i najiskrenije prijateljstvo izmedju jedne zene i jednog muskarca.

Ovo je prica koja rusi sve barijere poznatog, smrtnog svijeta, bas sve barijere izmedju razlicitih spolova, izmedju razlicitih generacija. Ovo je prica o prelijepom, najjacem i vjecnom prijateljstvu. Ovo je prica Tebi, moja vjecna prijateljice.

Nase prijateljstvo se rodilo sasvim neocekivano, na sasvim neocekivanom mjestu, u sasvim neocekivano vrijeme. Dogodilo se kada smo imali, svako svoje vrste, velike bolove i tugu. Sve se, i dobro i lose, uvijek dogadja sa nekim posebnim razlogom, a nase predivno prijateljstvo se zaista dogodilo djelom same sudbine. Sreli smo se u odsudnom trenutku, upravo onda kada smo obostrano trebali samo jednu mrvicu istinskog razumijevanja, samo jednu mrvicu iskrene paznje.

Vec od prvog trenutka nase duse su osjetile najposebniju i neopisivu srodnost, kao i neobjasnjivu zelju da izgrade najcvrsci most koji ce ih vjecno povezivati. Shvatili smo, u trenu, da se radja jedno najljepse, neraskidivo i vjecno prijateljstvo kakvo jos nikada u svojim zivotima nismo imali srece da dozivimo. Prijateljstvo koje ce razrusiti i unistiti sve moguce barijere i prepreke, prijateljstvo koje ce napraviti jedan najposebniji svijet rezervisan zauvijek samo za nas, jedan samo nas svijet, svijet bez bolova i tuge, svijet koji, niko i nikada, nece moci dodirnuti, ni unistiti.

Dugo smo stajali, na dohvat ruke, gledajuci se u oci, ne trepcuci, nepomicno i nijemo se gledajuci, imajuci osjecaj da se poznajemo vec cijele zivote i da je krajnje bespotrebno bilo sta reci. Istovremeno smo se uzeli za ruke i neobjasnjivo smo poceli da se uzdizemo prema nebeskim visinama, jos uvijek u istom polozaju kao da stojimo na zemlji, neprekidno se gledajuci u oci. Taj pogled je govorio i razumio sve neizgovorene rijeci koje smo saptali jedno drugom. Tim pogledom su kroz najvece dubine nasih ociju, nase srodne duse grlile jedna drugu i gradile najcvrsci most, koji ce ih vjecno povezivati.

Kada smo, konacno, dosegli zeljene visine nebeske slobode, nedodirljive visine sa kojih sve na zemlji izgleda kao neke najmanje mrvice, a sa kojih, istovremeno, sve na zemlji izgleda kristalno cisto i jasno, otpustili smo po jednu ruku i rasirili ih kao krila jedne slobodne i ponosne ptice. Prsti Tvoje desne ruke su neraskidivo bili isprepleteni sa prstima moje lijeve ruke i lebdili smo tako visoko iznad zemlje izgledajuci kao nevidjena ptica sa dva tijela, cetiri krila i jednom, jedinom, identicnom dusom. Tek tada smo prestali da se gledamo u oci, uzivajuci u prelijepom pogledu ispod nas, leteci nezaustavljivo prema samo nasem svijetu, prema najposebnijem svijetu napravljenom i rezervisanom samo za nas.

Letili smo preko okeana, mora, planina, brda, dolina… i znala si da letimo tamo gdje najvise volis, gdje se uvijek najradje vracas. Iako je bila noc kada smo stigli, znali smo istovremeno da smo iznad cilja, iznad najljepse i srcu najdraze doline na cijelom svijetu. Ispod nas se pruzao velicanstveni pogled na najljepsi i najvoljeniji grad, na nas Mostar. Grad u kojem smo se rodili. Ti, jednu generaciju prije mene, u neka ljepsa, sretnija i nezaboravna vremena, ali to nikada nije smetalo radjanju naseg neraskidivog prijateljstva. Grad iz kojeg smo ponosno ponikli.

Iako su blijedi zraci svjetlosti sa istoka najavljivali skoro radjanje novog dana, nad gradom je, jos uvijek, krajnje romanticno svjetlucalo zvjezdano nebo. Svjetla grada ispod nas su pravila identicnu sliku kao nebo iznad nas. Imali smo osjecaj da letimo izmedju dva ista, ocaravajuca neba. Topli i blagi vjetar sa juga, koji nas je njezno milovao po licu i tijelu, donosio je na svojim krilima najljepsi miris mostarskog behara.

Letili smo, uzduz i poprijeko, iznad ove carobne doline, bas onako kako uvijek najvise volis, da bi pri prvim suncevim zracima, kao po komandi, spustili se na samu obalu Neretve, ispod Starog mosta na samom uscu Radobolje. Spustili smo se u istom polozaju u kojem smo poletili, cvrsto se drzeci za ruke i neprekidno se gledajuci u oci.

Stajali smo tako dugo, nepomicno, uzivajuci u najljepsoj simfoniji koju su stvarale dvije, neopisivo carobne, rijeke smaragdne ljepote. U jednom trenutku smo lagano sjeli na kamenu obalu, neprestano se cvrsto drzeci za ruke i neprekidno se gledajuci u oci. I, u tom trenutku iz nas je, naizmjenicno, poticala bujica rijeci, bujica osjecanja. Pricali smo jedno drugom cijele nase zivote, sve nase radosti i tuge, sve nase boli i srece, sve nase nade i razocarenja, sve nase ljubavii zelje… Pricali smo drzeci se cvrsto, najcvrsce za ruke, gledajuci se neprekidno u oci.

Samo povremeno, na kratko, bi prestali da se drzimo za ruke, da bi jedno drugom obrisali suze koje su, kao nasi osjecaji, izvirale iz nas. Nemoguce je odrediti sta smo sve rekli glasno rijecima, a sta smo najrazumljivije rekli jedno drugom bez ijedne izgovorene rijeci. Posto sam Ti ranije obecao da necemo nikada setati ulicama grada, jer bi Te to moglo podsjetiti na neka tmurna i strasna vremena minulog i prezivljenog ratnog pakla, kada je sunce visoko odskocilo na nebu, presli smo i sjeli u hladovinu i intimu jednog povucenijeg ugla “Lavirinta”. Jos jedno od nasih omiljenih i dragih mjesta.

Smirivao nas je ocaravajuci pogled na najljepsu smaragdnu damu na svijetu, koja tako divlje, a tako graciozno zuri na svom vjecnom putu prema jugu, u zagrljaj plavog mora. Vitkog kamenog ljepotana, iz naseg tihog ugla, nismo mogli da vidimo, ali smo osjecali njegovu vijernu prisutnost iza nas. Uzivali smo u tim neopisivo carobnim trenucima, u svijetu bez bola i tuge, u svijetu napravljenom i rezervisanom samo za nas.

Trazila si da Te gledam u oci i da Ti obecam svim svojim srcem i dusom da, nikome i nikada, necu dozvoliti da dotakne ili razrusi ovaj nas svijet. Trazila si da Ti obecam da ce nase prijateljstvo biti vjecno, bez obzira na sve. Trazila si da Ti obecam da cu Ti uvijek prepricati svaku pricu koju napisem dusom, cak i onda kada nas vise ne bude, jer su duse, ipak, vjecne i neunistive. Trazila si da Ti obecam da cu Ti prepricati sve moje najljepse price koje cu napisati za ljubav mog zivota, a moguce je da ce to biti upravo ONA. ONA, koju osjecas kao dio same sebe, koju volis svim svojim srcem i dusom. ONA, koja je najradosniji i najvedriji “Sunshine”. ONA, koja je najljepsi i najnjezniji cvijet koji se ikada pojavio u mom zivotu. ONA, koja zasluzuje da joj napisem, posvetim i poklonim najljepse moguce price… Obecavam Ti, cijelim svojim bicem, svim svojim srcem i dusom, da cu u potpunosti ispuniti sve sto zelis i da cu zauvijek odrzati moje obecanje.

Najposebnije se nadam da ce Ti ova prica uvijek pomoci, kada god Ti bude najteze, jer je ova prica vjecna. Jer je ovo prica o samo nasem, nedodirljivom svijetu. Jer je ovo prica o svijetu u kojem ne postoje bol i tuga. Jer je ovo prica samo TEBI, MOJA VJECNA PRIJATELJICE!!!

Tags: Mojoj vjecnoj prijateljici, Prica, By MosHer!!!

Kad se ljubav ubije

Sat, 05 Jan 2008 16:43:59 GMT

Ne bjese jos ni tako davno da sam se osjecao neopisivo sretnim, radosnim, voljenim... Bio sam skoro ludo i slijepo zaljubljen. Osjecao sam neopisivi unutrasnji mir i prepuno srce i dusu.

Kako i ne bih?! Malena je u svakom trenutku bila uz mene, u meni... Izjavljivali smo, neprestano, ogromnu i vjecnu ljubav jedno drugom. Ponavljali smo, bezbroj puta, kako ni sami ne mozemo da vjerujemo da smo napokon uspjeli da pronadjemo jedno drugo, da se bas nama dogodila takva neopisiva sreca i ljubav.

Sve je bilo kao u nekoj najljepsoj prici, kao u nekom najljepsem snu. Skoro sam bio i zaboravio na opomenu prastare mudre pouke: "Sve sto je lijepo, kratko traje!" i, naravno, takav zaborav se mora, prije ili kasnije, uvijek i platiti.

Neke mracne sile, koje uvijek imaju samo jedan cilj, razaranje i potpuno unistavanje tudje srece i ljubavi, pocese nezaustavljivo obavljati svoj posao. U pocetku primijetih prve promjene u Malenoj. Postajala je sve hladnija, bezosjecajnija, sve odsutnija i odsutnija.

Rece da se psihicki ne osjeca dobro i da joj se sve cesce pojavljuju napadi neobjasnjivog straha i depresije, te da je sigurno ta bolest depresije glavni krivac i uzrok za promjenu u njenom ponasanju i osjecajima. Tek poslije mi je postalo jasno da je to bila jedna od onih bolesti koje striktno napadaju ljubav i sve osjecaje prema toj ljubavi, a da sam upravo ja bio taj koji je stajao na putu toj bolesti, te me kao takvog ta bolest morala neutralisati i odstraniti.

Pokusah se boriti, ali je ubrzo postalo jasno da je sav otpor i borba uzaludna, jer jedan usamljeni borac nema ni mrvicu sanse protiv mocnih mracnih sila. Tu se nista i ne moze uciniti, jer takav je cijeli zivotni balans, posto uvijek neko gubi aneko dobija. Pomislih kako su me sustigli vlastiti demoni proslosti i sjetih se jos jedne prastare i mudre pouke kako se jednom sve vraca i sve placa.

Ubrzo mi Malena rece kako je njena bolest depresije uzela vec toliko maha da joj je napala sve osjecaje i da sada osjeca da sam joj ja vec postao ogromni napor i obaveza, te se tako od tada sva ona nasa tobozna ljubav svede na dvije do pet minuta telefonskog razgovora svakih sedam, deset, pa cak i cetrnaest dana. Dvije do pet minuta rijetkog razgovora koji, vec odavno, nema vise nikakvog smisla i koji, vec odavno, vise nikome nista ne predstavlja, niti ima vise ikakvo znacenje. Sve je izgubilo smisao.

Budim se jedno jutro i primijecivam promjenu u samom sebi. Osjetim da je napokon doslo iz grudi u glavu. Gledam fotografiju na kojoj sam u naizgled sretnom zagrljaju sa nekom zenskom osobom. Oboje smo nasmijani i izgledamo neizmjerno sretni zajedno, a ja nikako ne mogu da se sjetim ko je ona i kada sam to s njom bio ovako radostan i zasto. Pronalazim neku knjizicu neobicnog izgleda koja odise nekim posebnim slatkim mirisom. Listam stranice koje su ispisane necijim rukopisom, koji takodje ne mogu da prepoznam. Citam. Prica o nekom malenom patuljku koji je navodno tragao za svojom zaboravljenom zemljom i kako je navodno pronasao tu svoju zaboravljenu zemlju bas u meni. Zatvaram i ostavljam tu cudnu knjizicu i nailazim na papire na kojima su ispisani "Sjeverni vjetrovi" i "Snovi" mojim vlastitim rukopisom, ali nikako ne uspijevam da se sjetim zasto sam i za koga napisao te price.

Boze, ima li gore bolesti od zaborava? Kad dusa i srce zaborave, a mozak i razum preuzmu svoju prvobitnu funkciju, sto se uvijek dogadja pri grubom osvjescivanju i trijeznjenju sa surovim povratkom u realnost i stvarnost.

Najzalosnije od svega je bolna spoznaja da je od one nase navodno ogromne i vjecne ljubavi ostala samo jedna jadna ljustura neke prazne skoljke, kao neki oronuli spomenik kojeg ce vrijeme, polako i sigurno, razoriti u prah zaborava.

Kad se ljubav ubije...

Tags: Kad se ljubav ubije, Prica, By MosHer

Snovi - 2. dio

Wed, 02 Jan 2008 22:40:38 GMT

Dan je i ponovo setamo, sretni i zagrljeni, starim ulicama Bergena. Dolazimo do riblje tepe (pijace) i luke gdje pristaju brodovi koji dolaze u Bergen. Hodamo po istorijskom Bryggenu i povremeno zastajemo da bi priljubljeni jedno uz drugo na trenutak uzivali gledajuci malo u praistoriju Bergena, a malo na more luke i brodove preko puta. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Prolazimo pored jedne posebne, stare zgrade na kojoj pise "Meso Bazar". Vozimo se Floibanenom i dolazimo na Floyen. U radnji za suvenire mi kupujes figuru jednog Trola i jedan simbolicni mac. Stojimo zagrljeni njezno se ljubeci na Floyenu dok se duboko ispod nas proteze Bergen i njegova luka, a na uzvisini nasuprotnog brda pronalazimo i posmatramo "Brankovac". Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Noc je ponovo i opet sjedimo zajedno na sofi u tvom toplom dnevnom boravku. Priljubljeni tijelima gledamo slike tvojih albuma. Nailazimo na slike sa doceka prosle Nove godine i objasnjavas mi, posto smo bili tako fizicki daleko da si bila toliko zamisljena i odsutna te posebne noci i da si i u njoj , kao i u mnogim ranije, bila tuzna i plakala. Pokusavam probuditi nadu i uvjerenje, kako tebi tako i sebi, da sljedece Nove godine vise nece biti kao te i skoro obecajem i tebi i sebi da ce vec ova sljedeca biti ta koju cemo prvu docekati zajedno u zagrljaju i sreci. Ugasili smo svjetla u dnevnom boravku i ostali smo osvjetljeni samo prigusenom plavicastom svjetloscu sa televizijskog ekrana. Spustila si svoju glavu u moje krilo i milujuci se ljubili smo se njezno, najnjeznije. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Prosla je zima i vec je sredina proljeca. Ponovo sam na aerodromu, jedne ranomajske veceri, ali ovaj put sam na aerodromu Lambert u St. Louisu. Dok cekam, opet disanje i otkucaji srca postaju sve brzi. Slatko uzbudjenje nezaustavljivo sve vise raste. I, onda sam te napokon ugledao kako se probijas izmedju ljudi i trcis prema meni. Nasli smo se, u trenu, u jednom cvrstom zagrljaju i dugom poljupcu. Opet smo i fizickizajedno! Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Noc je. Lezimo zagrljeni, priljubljeni toplim tijelima jedno uz drugo u mojoj sobi. Ponovo osjecam onaj neopisivi unutrasnji mir i srecu koja me cijelog opija. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Dan je i vozimo se u mom autu. Vrijeme prelijepo, suncano i toplo. Kazhu da je maj najljepsi mjesec u St. Louisu. Lijevom rukom drzim volan, a desnom tvoju lijevu ruku. Povremeno uspijevamo u toku voznje i da se poljubimo. Nevjerovatni osjecaj stvarnosti da si zaista tu kraj mene, u mom autu. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Dolazimo, poslije krace vozhnje, na mjesto koje se zove Meramec Caverns. Pecine koje su otkrivene uz sami tok rijeke Meramec, rijeke koja na dosta mjesta podsjeca na nasu Neretvu. Obilazimo unutrasnjost pecina, zagrljeni i ne osjechajuchi svjezinu unutrasnjosti Zemlje. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Obilazimo St. Louis. Odlazimo u njegov centar koji zovu Downtown. Na vecem smo trgu ispred ogromne fontane, okruzeni neboderima, zagrljeni i sretni, zagledani u prizor Archa koji se ukazuje ispred nas, probijajuci se izmedju visokih nebodera centra St. Louisa. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Setamo po Grant's farmi, gledajuci razne divlje zivotinje koje se tu krecu slobodno. Ulazimo u tor u kojem su mali kozlici i dok im dajes mlijeko iz malih flasica sa cuclom na vrhu, oni nestasno pokusavaju da se penju po nama sisajuci sve sto na nama pronadju od prstiju na rukama do sveza na tenama. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Odlazimo u muzej umjetnosti. Zagrljeni,zajedno obilazimo i razgledamo razna umjetnicka djela. Na terasi ispred muzeja stojimo dugo zagrljeni i posmatramo predivni Forest park, koji se sa svojim jezercima raskosno rasprostro u nizini ispod nas. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Opet se vozimo u mom autu drzeci se za ruke. Ovaj put idemo na jednu duzu voznju, idemo na Ozarks jezero. Jos uvijek ne mogu da vjerujem da je sve stvarnost, da si zaista tu, da me drzis cvrsto za ruku, tu u mom autu, da stvarno dolazimo na Ozarks jezero ispred hotela, Best Westerna u kojem imamo rezervisanu sobu sa pogledom na hotelski bazen, da stvarno stojimo zagrljeni, ljubeci se njezno u toj sobi. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Na Ozarks jezeru smo u mjestu koje se zove Osage Beach. Pronalazimo studio u kojem se mozemo obuci u odjecu iz nekih davnih vremena u kojem ce nam napraviti jednu crno-bijelu, pozutjelu sliku u nekom davno proslom vremenskom ambijentu. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Plovimo jezerom na brodu koji se zove Tom Sawyer, a koji izgleda kao neki parobrod iz davnih vremena. Plovimo zajedno, sretni, jeduci sladoled koji smo kupili na brodu. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Obilazimo drzavni park koji se komicno zove Ha Ha Tonka. Setamo pored ostataka nekog dvorca iza cijih zidina dolazimo na jednu posebnu terasu sa koje se pruza zadivljujuci pogled na dolinu Ozarks jezera u cijeloj svojoj prirodnoj raskosi. Stojimo na toj terasi dugo u cvrstom zagrljaju, uzivajuci u svojoj sreci. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Rani su sati srednjomajske veceri. Dolazimo na veceru, svecano sredjeni i obuceni, u restoran Michael's. Dobijamo stol za dvoje odmah uz prozor sa kojeg se razlijeze pogled na Ozarks jezero kojeg svjetla obalnih kuca i camaca i brodova na pucini cine kao da dole ispod nas gledamo u jedno najvedrije nocno nebo. Uz veceru, i poslije, pijuckamo crveno vino i idemo naizmjenicno vani da zapalimo po jednu cigaretu. Kad si se vracala prema nasem stolu, ustao sam se i namjestio ti stolicu da se mozes udobno namjestiti i sjesti, i dok sam ti tako stajao iza ledja neprimjetno sam stavio lijevu ruku u dzep, uspijevajuci da otvorim poklopac kutijice koja se nalazila u mom dzepu, da bih kleknuo na lijevo koljeno pored tebe istovremeno stavljajuci na stol ispred tebe kutijicu sa otvorenim poklopcem, izlazuci pred tebe prsten od bijelog zlata sa azurnim kamenom, pridruzujuci svemu tome svoje rijechi: "Hoces li se udati za mene?" Poslije prvog iznenadjenja koje te naglo zadesilo i tvog potvrdnog klimanja glavom i odgovora, stopili smo se u dugi i cvrsti zagrljaj i poljubac, krunisuci tako na neki nacin nasu ljubav i srecu. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Ponovo smo u nasoj hotelskoj sobi. Na velikom bracnom krevetu stopljeni u jedno tijelo dugo, dugo vodimo ljubav, predani u potpunosti toplini, njeznosti i ljubavi nasih tijela, srca i dusa, predani u potpunosti jedno drugom za vjecnost, dosezuci istovremeni i zajednicki vrhunac. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Odjednom se nalazim u nekom nevremenu i kao da pored mene tutnji neki ogromni tornado koji je podigao neopisivo gustu prasinu od koje ne vidim nista ispred, ni oko sebe. Kada napokon pocne izgledati da je taj strasni tornado prosao i kada sva prasina nestane, ugledam tebe kako stojis ispred mene kao da mi pocinjes okrecati ledja sa nekim posebnim tuznim izrazom na licu. Kada bolje pogledam vidim kao da stojimo na nekoj raskrsnici i osjecam neku jezu pri prisjecanju kako smo vec jednom davno stajali na nekoj raskrsnici na kojoj sam te strpljivo cekao. Automatski zelim da krenem prema tebi, ali tada primjecujem da izmedju nas postoji neki stakleni zid, neka barijera koja mi ne dozvoljava da ti pridjem, da te dodirnem, da te zagrlim, da te poljubim... Dok nemocno gledam prema tebi ti mi govoris kako je sve u redu, a nista nije u redu, kako moras sama opet da postavis sve stvari na svoje mjesto, da shvatim da sve to moras sama da uradis prije nego mi se ponovo vratis... U tom trenutku nemocno padam na koljena i punim plucima kroz jecaje vapim: "MALENA NE IDI... NE OSTAVLJAJ ME MALENA... NIKO TE NIKADA NECE VOLITI KAO STO TE JA VOLIM MALENA... MALENA VRATI SE..."

U tom trenutku se kosmarno budim jecajuci jos uvijek, sve tise vapim: "Malena ne idi... Ne ostavljaj me Malena... Niko te nikada nece voliti kao sto te ja volim Malena... Malena vrati se..." Lezim u tami svoje sobe i kao da cujem, prvo tiho, pa onda sve glasnije i glasnije stihove pjesme: "...Vjeruj u ljubav... Vjeruj u ljubav u dobru i zlu... Vjeruj u ljubav..." U tim trenutcima kao da se u meni radja nova nada u bolju i sretniju buducnost, pocinjem primjecivati da i ne lezim u potpunoj tami, da sa mog prozora dopire njezna pepeljasta boja mjeseceve svjetlosti, koja postaje sve jaca i jasnija, ohrabrujuca.

I, u tom trenutku polaze tihe i odlucne rijeci sa mojih usana, tihe i odlucne kao neka molitva, molitva za tebe, za sebe, za nas: "Ne brini nista, Malena!... Sve ce opet biti u redu i na svom mjestu!... Vidjet ces!... Bice opet sve kao nekada!... Mora biti!... Cekat cu te, Malena!... Opet cu te strpljivo cekati, ljubavi moja jedina, jer te volim cijelim svojim srcem i dusom, jer te volim cijelim svojim bicem, jer si ti ljubav mog zivota, jer si ti zena mog zivota, jer si ti moja zenica petit..."

Tags: Snovi - 2. dio, Prica, By MosHer

Snovi - 1. dio

Sat, 29 Dec 2007 19:36:52 GMT

Ovo je prica o snovima, cudnim snovima koji me prate vec neko vrijeme, koji dolaze pred moje oci i dok spavam i kad sam budan. I, kao sto se i u snovima desava - scene, pocinju i zavrsavaju se, smjenjuju se i nadovezuju naglo i bez najave - tako se na isti nacin scene odvijaju i u ovoj prici. Ovi posebni snovi pocinju, odvijaju se i zavrsavaju uvijek potpuno identicno.

Znak njihovog pocetka je kad se odjednom nadjem na izlasku iz aviona. Na aerodromu sam, i to ne na bilo kojem aerodromu! Nalazim se na aerodromu Flesland, na bergenskom aerodromu, po prvi put u svom zivotu! Silazim niz neke stepenice dok moje disanje i otkucaji srca postaju sve brzi, posebno uzbudjenje svakim trenutkom u meni raste i postaje sve vece i vece da cijelo tijelo iznutra pocinje sve vise da drhti, treperi...

Silazeci niz te poplocane stepenice, s desne strane mi nailazi neki ogromni stakleni otvor u zidu, kao neki veliki izlog neke gigantske prodavnice. Gledam kroz taj stakleni zid i vidim da je to pogled na glavni ulaz u aerodromsku zgradu, unutrasnji prostor u kojem ljudi ispracaju i docekuju one koji putuju zracnim putevima, one koji im nesto drago znace i predstavljaju u zivotu. I, u tom trenutku, kroz to ogromno staklo smo se istovremeno ugledali! Vidim te u najljepsem svjetlu, u svoj svojoj ljepoti, bas kao sto sam te uz pomoc slika vec mjesecima i zamisljao da ces izgledati kad se napokon tog trenutka sretnemo i vidimo uzivo. Dok prilazis blize tom staklenom otvoru i mases mi, vidim da si i ti jednako uzbudjena kao i ja, i nekako uspijevam sa osmijehom na licu da ti uzvratim pozdrav, mahanjem uzdignute ruke, da ti tako kazem: "Tu sam napokon... i vidio sam i prepoznao i ja tebe!"

Nalazim se pored pokretne trake i cekam da se pojave moji koferi, da ih uzmem i napokon krenem prema fizickom susretu s tobom. Svaki trenutak cekanja kofera izgleda kao cijela vjecnost cekanja na nas stvarni, fizicki susret.

Napokon, koferi su stigli i vucem ih iza sebe kroz jedan hodnik, prema vratima iza kojih me nestrpljivo cekas i prizeljkujes. Guram ta drvena vrata ispred sebe i pred mojim ocima se ukazujes ti. Konacno! Tu smo, stvarno jedno ispred drugog! Automatski ispustam rucke kofera iz ruka dok istovremeno prilazimo jedno drugom i stapamo se u jedan posebni, najposebniji, cvrsti prvi zagrljaj, pracen posebnim, najposebnijim prvim poljupcem. Zelim da taj trenutak traje vjecno! Zelim da vjecno osjetim tvoj cvrsti zagrljaj, tvoju prelijepu njeznost, tvoju najugodniju toplinu, tvoj najsladji miris koji me opija, tvoje najljepse poljupce... tvoju blizinu...

U tvom smo toplom i ugodnom stanu. Diskretno, isto posebno toplo i ugodno osvjetljenje obasjava cijeli dnevni boravak i nas u njemu. Sjedimo na sofi pored staklenih balkonskih vrata i prozora. Sjedimo, cvrsto priljubljeni jedno uz drugo, zagrljeni sretno, sa najposebnijim unutrasnjim mirom i smirenosti, dok se kroz stakla balkonskih vrata i prozora razlijeze nocni pogled na, kao zvijezde na nebu, treperuca svjetla Bergena jedne najposebnije zimske noci. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Tama je oko nas. Lezimo zagrljeni na krevetu. Dok te objerucke drzim cvrsto priljubljenu uz moje tijelo, slusam kako mirno dises dok spavas. Osjetim neopisivu toplinu i njeznost tvog tijela priljubljenog uz moje. Uzivam u tvom najsladjem mirisu i ljubim te njezno po licu, po ramenu, po ruci pazeci da te ne probudim. Osjetim neopisivi, najposebniji unutrasnji mir kakav jos nikada i ni sa kim u zivotu nisam osjetio. Mir koji mi govori da si ti ta za kojom sam cijeli svoj zivot po Svijetu tragao, da si ti ljubav mog zivota, da si ti zena mog zivota... Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Jutro je! Spremamo se za izlazak i setnju po Bergenu. Kroz stakla balkonskih vrata i prozora ispred nas se ukazuje ocaravajuci pogled jutarnjeg, zimskog Bergena. Krovovi prekriveni bijelim, snjeznim pokrivacem. Centar Bergena dole u dolini ispod nas, okruzen brdima neodoljivo podsjeca na Mostar, nas pocetak, sami pocetak nas zajedno. Stojimo zagrljeni, gledajuci u taj ocaravajuci prizor pred nama. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Silazimo od Firdagatena niz padinu koju zovemo "Brankovac", jer neodoljivo podsjeca na mostarski Brankovac. Idemo prema Danmarks plassu, odakle nastavljamo zagrljeni i sretni prema samom centru Bergena. Zimsko je jutro, ali ne osjecam hladnocu, nego naprotiv, iznutra sam ispunjen najposebnijom toplinom i srecom. Zagrljeni setamo ulicama izmedju starih, prastarih zgrada i gradjevina, izmjesani s masom ulicnih prolaznika. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Prolazimo preko velikog, glavnog gradskog trga. Ulazimo u veliki trzni centar, veliku robnu kucu. Obilazimo razne prodavnice i zagrljeni dolazimo na vrh gdje je smjestena prodavnica kucnih ljubimaca. Ulazimo i idemo direktno na odjel sa akvarijumima u kojima su raznovrsne i egzoticne ribice. Kazes da ces mi pokazati sta volis da radis uvijek kad dodjesh u ovu radnju. Primices ruku sa skupljenim prstima jednom akvarijumu iza cijeg stakla se sakupilo jedno cijelo jato malih ribica i naglo rasirivas prste kuckajuci u staklo sto rezultira u komicnom i naglom razlazu i bijegu svih ribica na sve strane u tom akvarijumu. Kroz smijeh i posebni osmijeh na licu mi govoris da sigurno jos ni na jednom randesu u zivotu nisam nikada isao u radnju da plasimo ribice. Grlim te i priljubljujem sretno jos vise uz sebe, odgovarajuci da je stvarno istina to sto si upravo rekla, prateci odgovor njeznim poljupcima. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Ponovo je noc i opet smo u tvom toplom stanu. Jedemo zajedno veceru koju si nam pripremila. Na stolu je i flasa sa dvije case crvenog vina. Povremeno, izmedju zalogaja i gutljaja, se uzmemo za ruke i njezno poljubimo. Osmijeh na tvom licu i najljepsi sjaj u tvojim prelijepim zelenim okicama neodoljivo podsjeca na atmosferu scene iz "Sjevernih vjetrova". Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Vozimo se u udobnim sjedistima autobusa koji nas odvozi prema Sogndalu. Voznja traje dugo, ali je krajnje udobna, jer si tu kraj mene. Drzimo se za ruke i uzivam u osjecaju tvoje blizine, topline, njeznosti, tvog najsladjeg mirisa. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Spavamo u sobi kuce u Sogndalu koja mi iz nekog razloga izgleda kao da smo u nekoj prijatnoj i udobnoj planinskoj kucici. Lezimo zagrljeni, priljubljeni toplim tijelima sa osjecajem najposebnijeg unutrasnjeg mira i srece. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Opet smo u autobusu koji nas vraca u Bergen. Kroz prozore nam se ukazuje ocaravajuci prizor prirode. Autobus prolazi cestom uz samu obalu fjordovskog zaljeva, a sve je okruzeno carobnim izgledom snjegom i ledom okovanih brda i planina. Sjedimo u udobnim sjedistima zagrljeni diveci se carobnom prizoru prirode. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Nekako smo se iz autobusa nasli na brodu. Plovimo prema Stavangeru. Sve je okupano u nekoj posebnoj svjetlosti. Sunce salje najblistavije zrake koje na neki najposebniji nacin otkrivaju najljepse plavetnilo neba iznad nas kao i najposebnije plavetnilo mora ispod nas. Tvoja omiljena boja koja nas sa svih strana okruzuje dok priljubljeni jedno uz drugo plovimo. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Hodamo zagrljeni u poslijepodnevnim satima ulicama starog Stavangera. Nailazimo na neki park i malo jezerce u njemu gdje dajemo patkama i labudovima komadice nekog kolaca. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

Ponovo smo na brodu kojim plovimo nazad za Bergen. Rani su sati zimske veceri i na pucini to daje opet neke posebne cari, razlicite od dnevne plovidbe, ali opet posebno carobne. Naravno, svaki trenutak proveden u tvom cvrstom zagrljaju cini sve tako carobnim uvijek. Zelim da taj trenutak traje vjecno!

(Nastavlja se)

Tags: Snovi - 1. dio, Prica, By MosHer

Sjeverni vjetrovi - 2. dio

Sun, 23 Dec 2007 16:39:57 GMT

U mukloj tisini medju vikinzima, sve vise se osjecalo ubrzano kolanje uzavrele krvi koja je pumpala i raznosila ogromne kolicine adrenalina po cijelom tijelu. Kad se odvazni vitez, sa svojom mocnom ratnom silom, priblizio na nekih pedesetak metara od nas, isukao sam odlucno svoj mac i zaustavio ga u cvrstom, uspravnom polozaju visoko iznad glave, sto je popratio jedan cijeli metalno-reski hor stotina, istovremeno isukanih i izdignutih vikinskih maceva. Pred tim velicanstvenim i zastrasujucim prizorom izgledalo je, kao da je vitezova spektakularna i nadmocnija vojna masinerija, na trenutak sledjeno zastala u pokretu.

I, onda sam odmjereno, pod ostrim uglom od cetrdesetpet stepeni, spustio ruku sa izdignutim macem i zaurlao prodorni bojni poklic, koji se stopio u gromoglasni poklic stotina grla, nadjacavajuci neprekidni zvuk ratnih bubnjeva i fijuk cudesnih sjevernih vjetrova, i u tom momentu, zemlja je pocela da se trese od topota stotina pari noga, u nasem odlucnom i neustrasivom trku prema neizbjeznom i nezadrzivom sudaru sa daleko brojnijim i nadmocnijim carskokraljevskim odabranim ratnicima. Kroz nekoliko trenutaka stopili smo se u jednu ogromnu guzvu ljudskih tijela, iz koje su poceli da se razlijezu zvonki metalni zvuci pri svakom zamahu i kontaktu ostrih sjeciva maceva, izmijesani sa bolnim kricima ranjenih, sasjecenih, umirucih ratnika na obe strane.

Zadivljujuce i iznenadjujuce nepravedna bitka je jos uvijek trajala i ulazila je vec u treci sat od njenog pocetka. Obe strane su pretrpile ogromne gubitke i redovi su se svakog trenutka sve vise i vise razrijedjivali, posebno vikinski, sto je unaprijed bilo i za ocekivati, ali svi preostali ratnici su se i dalje odlucno i srcano borili do posljednjeg daha, do posljednje kapi krvi. Na sve strane su lezala razbacana tijela mrtvih i umirucih ratnika, a smrt je, gusta i teska, neumoljivo lebdila nad krvavim bojnim poljem. Neumorne, sitne kapi ledene kise su i dalje, uz izdasnu pomoc tih velicanstvenih sjevernih vjetrova, neprestano zasipale cijelu poljanu, koja je sada bila preplavljena crvenom bojom stotina litara nemilosrdno prolivene ljudske krvi. Ostri i kiselkasti miris krvi se zagusujuce isparavao nad cijelom poljanom.

Napokon, poslije skoro puna tri sata iscrpljujuce borbe, umorni i zamazani, blatom i krvlju, nasli smo se oci u oci, prsa u prsa, mac na mac, odvazni vitez i ja. S posebnim postovanjem smo pogledali jedan drugog direktno u oci, a onda smo istovremeno odbacili na zemlju svoje metalne stitove i poveli ravnopravni okrsaj na zivot i smrt. Poslije mnogobrojnih zveketa sudara nasih maceva, u jednom trenutku smo, istovremeno, dobili zeljenu priliku i brzim, vjestim pokretima maceva smo uspijeli da zbodemo jedan drugoga direktno u grudi. Bez jauka, bez krika, u trenu smo shvatili sta se dogodilo i da smo uspijeli da pobijedimo jedan drugoga i ne pomisljajuci da smo obojica, u stvari, porazeni i gubitnici u besmislu rata.

Jos jednom su nam se pogledi sreli sa izrazom onog istog posebnog uzajamnog postovanja u ocima sa pocetka naseg medjusobnog dvoboja i prije nego su se nasa tijela stropostala na zemlju, uspijeli smo s krajnjim naporom da izvucemo sjeciva maceva iz nasih grudi. Tek tada sam u svojim grudima osjetio ostar i vruc bol, da bih pri padu na zemlju tu bol pocela da zamjenjuje hladnoca potpune tame i tisine u koju sam nezadrzivo tonuo.

Nadljudskim naporom sam smogao posljednje atome snage da jos jednom otvorim oci i pokusam vidjeti koliko zastrasujuce izgleda opricano lice te ruzne i strasne smrti, ali na moje veliko iznenadjenje i odusevljenje, pred mojim ocima se ukazalo prelijepo lice zene andjeoske, rajske ljepote koje mi je izgledalo tako poznato, tako umiljato i umirujuce a, ipak, nikako nisam uspijevao da se prisjetim ko je ona i gdje sam je prije vidio. Bila je na najcistijem, najbijelijem konju cija su, gusta i duga, griva i rep se presijavali u raskosi sjaja mlijecnobijele boje. Obucena u svecanu ratnicku odjecu, drzala je koplje u desnoj ruci i shvatio sam da je ona jedna od prelijepih glasnica smrti, koje su u sluzbi vrhovnog Boga Odina dolazile na bojna polja i birale najhrabrije pale vikinge da bi ih odvele Odinu koji ih je primao i svrstavao kao svoje vjecne ratnike u redove svoje najmocnije vjecne vojske.

Ljupko se osmjehivala pruzajuci ruku da bi mi pomogla da se ustanem sa krvave zemlje i uzjasem iza nje na njenog ocaravajuceg snjeznobijelog konja i tada sam primijetio da vise ne osjecam ni umor, ni hladnocu, ni bol smrtonosne rane na grudima, a i da nisam vise zamazan blatom i krvlju, cak je i moja odjeca bila potpuno suha kao da je nijedna, ni najsitnija kap uporne kise, koja je jos uvijek neprestano padala, nije doticala. Tada sam shvatio da ova prelijepa glasnica smrti na velicanstvenom bijelom konju nije bilo koji predivni andjeo smrti, nego najljepsa i najmocnija Brunhilda, vrhovna zapovijednica svih prelijepih glasnica u Odinovoj sluzbi.

Namjestivsi se udobno, na golim bijelim ledjima njenog carobnog konja, osjetio sam neopisivu toplinu i njeznost Brunhildinog tijela, a na znak njene komande taj carobni konj se vinuo, bez krila, put oblacnog neba. Jasuci kroz vazduh, vjetrovi su njezno milovali nasa priljubljena tijela.

Vinuvsi se iznad oblaka, prigrlila nas je posebna toplina plavog neba okupana u suncevoj svjetlosti dok su ispod nas, bijeli oblaci, ostavljali utisak kao da jasemo po najcistijemsnjeznom pokrivacu. U daljini se vec nazirala prelijepa, vitka duga i znao sam da je to Bifrost, odnosno most preko kojeg moramo preci da bi stigli do ulaza u Asgard, velicanstvene prijestolnice bogova u kojoj su zadivljujuce palace i dvori vrhovnog Boga Odina.

Prejahavsi preko Bifrosta stigli smo pred spktakularni ulaz u Asgard, a Heimdall, cuvar Asgarda i svih bogova, ugledavsi koja dva konjanika prilaze na prepoznatljivom bijelom konju, s duznim postovanjem se naklonio propustajuci nas da udjemo u raskosnu prijestolnicu. Zaustavili smo se i sjahali pred kolosalnim dvorima, za koje sam odmah znao da su Valhalla dvori u kojima se svecano primaju odabrani vikinzi u Odinovu vjecnu vojsku.

Njezno je uzela moju ruku i povela me u cuvenu Valhallu. Od ulaza je vodio dugi mramorno poplocani put sve do visokog prijestolja na kojem je sjedio Odin. Sa obe strane ovog puta, impozantni prostor je bio ispunjen najhrabrijim palim ratnicima svih vremena. Cim smo stupili u Valhallu glasne fanfare su najavile nas dolazak, a svi ratnici su se vjerno naklonili cekajuci da prodjemo izmedju njih na putu do prijestolja.

Iznenadjen i uzbudjen masovnim i neocekivanim odavanjem pocasti, kojima sam pocascen vec pri samom ulazu u Valhallu, instiktivno sam zastao. Brunhilda je osjetila moju zbunjenost i uzbudjenje, te se istog trena okrenula i prisla mi toliko blizu da su nam se tijela skoro priljubila jedno uz drugo razmjenjujuci ogromne kolicine toplote. Objasnjavala mi je tiho, da samo ja mogu cuti njen predivni, smirujuci glas, gledajuci me neprestano u oci, pricala je najnjeznijim tonom kako sam upravo ja njen posebni izabranik koji je odabran da danas bude proglasen vrhovnim vojskovodjom Odinove najmocnije, vjecne vojske, odabran davodim najhrabrije ratnike svih vremena i da je upravo zbog toga ona licno dosla po mene da me, kao svog izabranika, svecano dovede u Valhallu. Dok mi je sve to govorila, zaneseno sam posmatrao nekoliko nestasnih pramenova njene predivne tamne kose koji su padali na njeznu kozu visokog cela, a njene oci su se carobno sjajile kao da su me gledale dvije najljepse zvijezde najvedrijeg nocnog neba.

Tog trenutka mi je sve postalo kristalno jasno i sjetio sam se ko je ona, gdje i kada sam je prije vidio. Osjetivsi da sam otkrio sve nepoznanice koje su me mucile, njezno se priljubila jos vise uz mene, zagrlivsi me cvrsto objerucke, stavila je svoje usne na moje, koje su se zajedno stopile u jedan posebni, svilenomeki, dugi poljubac pri kojem se pojavio jaci pritisak u mojim grudima, gubeci svijest i padajuci na ledja nisam ni osjetio kada sam tresnuo ledjima i glavom o tvrdu povrsinu mramornog poda.

Kad sam, konacno, uspio da ponovo otvorim snene oci, sa posebnim odusevljenjem sam shvatio da sam opet MosHer i da sam ponovo u njenoj udobnoj i toploj sobi, a ona mirno spava u mom cvrstom zagrljaju, s glavom polozenom na moje grudi. Lezali smo na udobnom i mekom cilimu ispred kamina, prekiveni toplim snjeznobijelim pokrivacem koji je stitio toplinu nasih zagrljenih tijela.

Vise se nisu culi tihi zvuci romanticne klasicne muzike. Na ciglanom podnozju kamina bila je boca sa nase dvije case poluispijenog crvenog vina, a u samom kaminu je tihi zar svjedocio o rasplamsaloj vatri jedne nezaboravne noci. Cijela prostorija je bila preplavljena slatkim mirisima ljubavi i tropskog cvijeca.

Vani je blijedosiva svjetlost najavljivala radjanje novog dana, dok su sitne kapi kise, jos uvijek, neumorno padale, nosene specificnim fijukom cudnih sjevernih vjetrova.

Ti cudesni sjeverni vjetrovi su bili jedino objasnjenje na koje sam mogao da pomislim pri razjasnjavanju svih carobnosti koje su se dogodile minule noci, dok sam sa posebnim osmijehom na usnama uplovljavao u slatke i odmarajuce snove, prigrljavajuci cvrsce njeno njezno, toplo tijelo.

Tags: Sjeverni vjetrovi - 2.dio, Prica, By MosHer

Sjeverni vjetrovi - 1. dio

Sun, 16 Dec 2007 16:22:02 GMT

Stajao sam kraj prozora i zanesenjackim, omamljenim pogledom posmatrao cari jedne velicanstvene, prohladne, kisne i vjetrovite, kasnojesenje veceri. Pusta ulica, osvijetljena skrtom svjetloscu koja je dopirala sa nekoliko obliznjih ulicnih svjetiljkih, natopljena neprekidnim bombardovanjem sitnih kisnih kapi, presijavala se spektakularno i dobijala neki posebni, carobni izgled.

Cijeli spektakl upotpunjavali su precizno sinhronizovani naleti sjevernih vjetrova, koji su ujednacenim ritmom povijali gotovo ogoljele grane ulicnih drveca, istovremeno se poigravajuci sa nekolicinom preostalih sasusenih listova, upornih i tvrdoglavih u svojoj borbi da istraju i ostanu na maticnim granama. Pri udarima vjetra izgledali su kao neki cudni, nijemi zvoncici. Svaki talas vjetra bacao je grupe sitnih kapi na prozor, praveci posebni, tihi zvuk prilikom neizbjeznog sudara sa staklom, da bi nedugo iza toga pocele lagano da klize prema podnozju prozora ostavljajuci iza sebe vodeni trag svoga putovanja i praveci tako jedan umjetnicki spektar prozirnih, vertikalnih sara po cijeloj povrsini stakla.

Tu predivnu prirodnu simfoniju cudesno je upotpunjavao fijuk koji je u jednakim intervalima najavljivao dolazak novih naleta vjetra.

U trenutku kada su moje misli lutale po dalekim arktickim prostranstvima, u uzaludnom pokusaju da pronadju tajanstveni, nepresusni izvor iz kojeg nezadrzivo naviru ti cudni sjeverni vjetrovi, u toplu prostoriju, iz koje sam na nekoliko sekunda ranije bio odveden magnetnom moci prirodnog spektakla vani, vratio me tihi i njezni, zenstveni glas, koji se skladno komponovao u zvuke prirodne simfonije sto je dopirala s vanjske strane prozora uporno probijajuci staklenu granicu. Taj umilni i ljupki glas me obavjestavao da je ona spremna da joj se pridruzim i pomognem zapoceti ostvarivanje nasih dugogodisnjih nadanja, prizeljkivanja, snova…

Tek tada sam primijetio diskretne zvuke klasicne muzike, koji su isplovljavali iz dva, simetricno postavljena, zvucnika i stapali se, sa nevjerovatnim umijecem, u tu carobnu noc. Lagano sam se okrenuo, ostavljajuci iza sebe predivni, primamljujuci prizor vrhunskog djela prirode, da bih istog trenutka ostao zadivljen, jos ljepsim i primamljujucim prizorom njene sobe u koju sam, kako mi je tada izgledalo, ubacen snagom ruka neke nevidljive sile, upravo tog momenta.

Zatecen neopisivom ljepotom, stajao sam nepomicno nekoliko trenutaka upijajuci svaki detalj ocaravajuceg prostora koji se ukazao pred mojim ocima. Zelio sam da u cijelo svoje bice uzidam svaki plamicak svjetlosti, svaku sjenu, svaki zvuk i najtisi sum.

Sav namjestaj: kauci, fotelja i ljupki stolic izmedju, polica sa knjigama, muzicka linija sa umijesno rasporedjenim zvucnicima, ramovi slika na zidovima, dvije lampe postavljene u nasuprotnim uglovima, kamin i mirisne svijece pazljivo postavljene na drvenom, rucno izrezbarenom, okviru kaminu, kao i na njegovom ciglanom podnozju i na stolicu nasuprot, boca crvenog vina izmedju dvije, jednako ispunjene kristalne case tom opijajucom tamnocrvenom tecnoscu; sve je izgledalo tako carobno okupano njeznom, stidljivom, romanticnom svjetloscu koja je blago isijavala iz sijalica sobnih lampa u dijagonalnim uglovima, stapajuci se umiljato sa plamiccima koji su izdisali iz mirisnih svijeca, sudarajuci se gotovo neprimijetno sa sjajom koji je izvirao iz rasplamsale, zive vatre u kaminu.

A, ispred kamina, na mekanom i toplom cilimu veselih i razigranih boja, stajala je ona, carobno stopljena i utkana u predivnu sliku, u najljepse remek-djelo umjetnosti koje su moje oci ikada vidjele. Na sebi je imala svecanu, svilenu haljinu, njeznoroze boje bez rukava, koja je isticala njena gola ramena mlijecne boje mjeseceve svjetlosti proljecne veceri. Zanesen ljepotom prizora pred sobom, a uz pomoc romanticno prigusenog osvjetljenja, ucinilo mi se, na trenutak, kao da joj je kosa prekrivena prozirnim svilenim salom iste njeznoroze boje njene haljine i da ispod ruba te orijentalne marame izronjava nekoliko nestasnih pramenova predivne tamne kose koji padaju na mlijecnu kozu njenog visokog cela. Moju nemoc i zatecenost, moje nijemo divljenje tom rajskom prizoru je posmatrala ocima punim posebnog sjaja da sam imao osjecaj kao da vidim dvije najljepse, iskricave zvijezde najvedrijeg nocnog neba. Stajala je sa umilnim, njeznim, ljupkim osmijehom na usnama i strpljivo cekala da joj pridjem.

Kad sam, napokon, povratio moc pokreta, lagano sam joj se poceo priblizavati i izgledalo mi je kao da ne koracam, nego lebdim prema njoj, omamljen i nosen slatkim mirisima tropskog cvijeca koji su se radjali i sirili svuda oko nas iz plamena zapaljenih mirisnih svijeca. Stao sam ispred nje i nepomicno je posmatrao zeleci da svaki taj trenutak nikada ne prodje, da traje vjecno. Nesvjesno je ispruzila ruke prema mojima i uzeo sam njene dlanove u njezni zagrljaj mojih osjetivsi svu njeznost i toplinu njene koze, i tada smo mogli da cujemo sve jace, sve glasnije bubnjeve pri svakom, ubrzanom otkucaju nasih srca, kao da su zeljela da iskoce iz nasih grudi i da se stope u zajednickom, cvrstom zagrljaju.

Istovremeno smo se, kao po komandi, poceli spustati koljenima na mekani cilim ispred kamina, u neki klececesjedeci polozaj, sa njenim dlanovima pohranjenim cvrsto u mojim, ne skidajuci pogled jedno s drugog. Na trenutak smo ostali tako, gledajuci se sa sve vecim uzbudjenjem, koje se odavalo sve brzim otkucajima srca i sve cujnijim disanjem, a onda smo razdvojili samo po jednu ruku i uzeli smo case ispunjene opojnom tecnoscu, pitkog crvenog vina, pri cijoj boji su njena kosa i oci dolazili do jos veceg i ljepseg izrazaja. Kucnuli smo vrhovima casa, jednu od drugu, a zvonki zvuk kristala se razlijegao i stapao u prelijepoj simfoniji zvukova te nezaboravne noci.

Ispijali smo polako tu slatku, opijajucu tekucinu, gledajuci se neprekidno, direktno u oci, a onda smo poluprazne case odlozili na njihovo prvobitno mjesto, na podnozje kamina iz kojeg su dopirali zraci topline izmjesani posebnim zvukom pucketanja rasplamsale vatre i instiktivno se jos vise primakli jedno drugom toliko da su nasa tijela pocela osjecati svu toplinu koju je zracila nasa uzavrela krv. Tek tada sam oslobodio dlan njene druge ruke iz zarobljenistva moje ljevice, da bih sa oba dlana pazljivo prelazio, milujuci njezne obraze njenog lica, uklanjajuci predivne uvojke njene kose koji su zlocesto pokusavali da sakriju to prelijepo lice. Moji dlanovi su se zaustavili na svilenoj kosi blago pritiskajuci oba uha, omogucavajuci da na trenutak uzivam, zadivljeno posmatrajuci rajsku ljepotu njenog lica cije su zvjezdane oci sada bile zatvorene, a poluispupcene usne spremno ocekivale da se sastanu sa mojima.

I, onda sam njezno spustio svoje usne na njene, koje su se zajedno stopile u jedan strastveno vruci i dugi poljubac da nismo ni primijetili kada smo iz naseg klececesjedeceg presli u lezeci polozaj, slijepljeni u cvrstom zagrljaju na udobnom, mekanom i toplom cilimu ispred kamina. U tim trenucima sam osjetio da, zbog ubrzanog rada srca i kolanja moje uzavrele krvi po cijelom organizmu, tonem u neko predivno stanje polusvijesti.

Sve sto sam, jos uvijek, mogao cuti je bio bucni sum proticanja moje krvi u usima i sve zaglusnije otkucaje srca, koji su sve vise licili na dobovanje ratnickih bubnjeva. Kad sam, napokon, nekako uspio dovoljno da se priberem i smognem snage da ponovo otvorim teske kapke mojih ociju, ostao sam zatecen sokantnim iznenadjenjem i nevjericom prema vremenu, prostoru i situaciji u kojima sam se, na prosto neobjasnjiv nacin, odjednom nasao.

U lijevoj ruci sam cvrsto drzao metalni stit, dok su prsti desne ruke obgrljavali drsku vjernog maca koji je visio u koznoj futroli prikacenoj za moj pojas i spremno cekao priljubljen uz bok moje lijeve noge. U trenu sam shvatio da vise nisam MosHer, nego niko drugi vec slavni Hasting, neustrasivi vikinski vojskovodja s kraja IX vijeka, koji je nezadrzivo harao obalama Francuske, Engleske, Spanije, Italije i Maroka.

Ono sto nikako nisam uspijevao da shvatim i objasnim je, na koji nevjerovatni nacin sam iz njene vrele sobe odjednom ubacen, u neko davno prohujalo vrijeme prije cak vise od deset stoljeca, na ovu prostranu, hladnu, kisnu i vjetrovitu ledinu, nad koju su se spustili niski, teski oblaci koji su, kao magla, pritiskali tako snazno da je disanje postajalo sve teze. A, na samoj ledini, na razmaku od nekih stotinjak metara, stajale su dvije suprostavljene vojske koje su vrsile posljednje pripreme za krvavi ratni boj, sto ce neizbjezno i nezadrzivo zapoceti za svega nekoliko trenutaka, sudeci po sve vecoj intenzivnosti tutnja grmljavine ratnickih bubnjeva koja se prodorno razlijegala cijelim prostranstvom poljane, ledeci krv u zilama.

Hladne, sitne kapi kise su neprekidno padale nosene ujednacenim naletima sjevernih vjetrova, ciji je svaki novi udar bio pracen cudnom melodijom zvizduka i fijuka, neodoljivo me podsjecajuci na nedavni, zadivljujuci prizor u kojem sam uzivao, posmatrajuci ga kroz prozor iz njene tople sobe. Zemlja je postajala sve meksa, konstantno natopljavana neprestanim, laganim zasipanjem kisnim kapima i poljana je svakog trenutka dobijala tamniju, smedjezelenkastu, boju.

Osvrnuo sam se oko sebe i primijetio da stojim u sredini prvog reda, na celu svoje hrabre vikinske vojske koja je brojala, impresivnih tri do cetiri stotine neustrasivih ratnika. Stajali smo na posljednjoj granici odbrane cijelokupnog vikinskog teritorija i egzistencije.

Na suprotnoj strani je stajala daleko mnogobrojnija vojska koja je brojala zastrasujuci broj od cak dvije do tri hiljade ratnika, sastavljenih od raznih vojski evropskih carevina i kraljevina koje su odlucile da je doslo vrijeme za konacni obracun sa mocnim i opasnim vikinzima. Tu ujedinjenu carskokraljevsku silu je predvodio neki odvazni vitez, ratnicke odjece rojalno-plave boje, sa plavo-zutim grbom svoje kraljevine, na sjajnom metalnom stitu koji je nosio u lijevoj ruci i sa opasnim, visokokvalitetnim macem sa zlatnom drskom, u desnoj. Ta spektakularna ratna masinerija nam se, u zgusnutim redovima, polako po taktu ratnih bubnjeva, nezadrzivo priblizavala, dok je svaki viking spremno i mirno cekao na moj znak, u stvari, cekali su na Hastingov znak, da bi jos jednom neustrasivo i vjerno krenuli u slavni ratni pohod sa svojim voljenim vojskovodjom.

(Nastavlja se)

Tags: Sjeverni vjetrovi - 1. dio, Prica, By MosHer

Ona

Sun, 09 Dec 2007 20:31:40 GMT

Upravo sam pripremio jednu pricu koju sam napisao prije skoro dvije godine inspirisan jednom dragom prijateljicom koju sam upravo u to vrijeme upoznao na jednom forumu na internetu, pa je sve iz ove price, ustvari, virtualni svijet koji sam ja svojom mastom i inspiracijom opisao kao neki stvarni svijet, grad, ulice...
U ovoj verziji koju cu postirati na ovoj temi promijenio sam samo njeno ime i gdje god u originalnoj prici se spominje zamijenio sam sa Ona.
Da ne duzim dalje, evo te pricice:

ONA

Sretosmo se sasvim slucajno i iznenadno (ili se to, mozda, samo tako meni ucinilo?!).
Sto vise razmisljam o tom susretu, sve vise sam uvjeren da je, vjerovatno, neka visa sila ili ruka sudbine dotakla taj dan, taj trenutak.

Dan je bio ozaren suncevom svjetloscu i toplinom. Jedan sasvim tipican dan za kasnu zimu ili rano proljece. Bjese to dan slican svim drugim danima koji ne obecaju nista posebno, ni iznenadjujuce, bar ne sa nekom pompeznom najavom.

Lijeno sam setao gradskim ulicama punim mirisa behara i ko zna gdje bi, i koliko daleko, moje misli odlutale, da pogledom ne primjetih upravo nju kako gleda u mom pravcu i kao da bas zeli da mi mahne, da se javi, da mi nesto kaze…. Upecatljivo se izdvajala iz mase ljudi oko nje i shvatih, osjetih u trenu da joj moram prici, da joj jednostavno moram nesto reci….

Taj sudbonosni susret se desi nekako bas na uglu nekih simbolicnih ulica. Ulice Proslosti naseg grada i Ulice Novih glasackih vremena, upravo pored predivne zgrade Poste u kojoj se salju poruke i pisma dragim osobama, pomocu kojih se pobijedjiva i olaksava bol radi razdvojenosti i udaljenosti izmedju dragih osoba.

Kada sam joj, napokon, prisao, stadoh ispred nje kao ukopan. Pokusavao sam nesto da kazem, ali uzalud; kao da sam u trenutku ostao bez daha, bez snage. Samo sam zadivljujucim pogledom gledao to predivno stvorenje ispred sebe. A, ona sitna, njezna, ljupka…. jednostavno ocaravajuca…. sa dugom, tamnom, beharli-mirisnom kosom njezno i pazljivo spustenom preko ramena, niz ledja. Prizor toliko cudesan i ocaravajuci da bi i mnogo jacim i snaznijim od slabasnog i osjecajnog MosHera zasigurno zastao, tog posebnog trenutka, dah u grudima, rijec u grlu,…. a o osjecaju trenutne paralize, malaksalosti i gubitka snage po tijelu i u koljenima da i ne spominjem….

Htjedoh u jednom trenu da joj kazem moje ime, ko sam,…. htjedoh tako zeljno da u jednom dahu opisem svu njenu carobnu ljepotu…. Ali, ne uspjeh ni rijeci da izustim u svojoj trenutnoj slabosti….
Ucini mi se da joj sve to glasno rekoh i jos vise…. Ona me, ipak, gledala pogledom punim razumijevanja, bas kao da razumije svaku moju neizgovorenu rijec….

I, ko zna koliko bi trajala moja patnja i borba za povratkom moje moci govora, da ona (shvativsi moje muke) ne progovori najnjeznijim i najljepsim glasom…. glasom meksim od najmekse svile…. glasom kojim moj sluh nikada jos nije bio tako njezno pomilovan.

Rece da se Ona zove.
Rece jos: “Citav moj zivot je jamstvo bio da cu te sresti izmedju ljudi….” ….Ne, nije to rekla!!!! To se meni samo ucinilo, opijenom njenim milujucim glasom.
Ipak, rekla je kako davno nekada, u najranijoj mladosti, na poseban nacin zavoli ruze, i to ne bas bilo koje ruze, nego samo one koje su ukradene iz neke baste ili avlije samo radi nje, jer su joj takve nekako najsladje. Prijekoravao sam u tom momentu sam sebe sto ne imadoh uza se ni jednu takvu ruzu da joj je od srca poklonim.
Rece da je uz takve ruze, posebno zavoljela i kisu, da sa posebnim uzitkom hoda po istoj….
Jos rece da posebno uziva kada cuje zvuke najljepsih serenada ispod njene staklene stijene, njenog prozora koji gleda u Svijet….

Pomislih tada; upitah se, da li je zaista moguce da sam toliko mnogo zasluzio s necim, pa da mi ovako velicanstvena nagrada bude dodijeljena, da imam toliku cast da sretnem i upoznam ovu predivnu osobu?!....

Dok tako prebirah svoje misli, primjetih kako me ona posmatra sa dva najljepsa smaragda koje ikada vidjeh u zivotu. Bio je to pogled pun razumijevanja, paznje, njeznosti, ljubavi….
Nemojte pogresno shvatiti, jer nije to ona ljubav prepuna scena cvrstih zagrljaja i strastvenih poljubaca. Ne, ovo je ona ljubav koja nema vidljivih scena; ona koja se ne moze vidjeti; ona koja se moze samo osjetiti; ona koja se stvara iz uzajamnih ljubavi prema nekim posebnim simbolicnim stvarima, ljudima, osjecajima, tekstovima, porukama, pismima…. snazna zajednicka ljubav prema jednom posebnom gradu i svemu sto isti cini….

Od tog carobnog trenutka u kojem nas ruka sudbine uputi jedno prema drugom, dolazio sam pod njen prozor koji gleda u Svijet i pjevao joj najljepse serenade; pjevao ne glasom, vec srcem, jer je i ona znala da moj glas nikada ne moze pjevati bolje od mog ustreptalog srca.
Ona je (nadam se) uzivala u svim tim iskrenim pjesmama….

Jednog dana odlucih da joj poklonim jednu ruzu. Naravno, ne bilo koju ruzu, nego onu najljepse boje i najumilnijeg mirisa na Svijetu; najposebniju ruzu, ukradenu iz Rajske baste, specijalno samo za nju, jer joj je takva nekako bas i najsladja.
Donesoh tu najsladju ruzu pod njen prozor koji gleda u Svijet, ali na istom zatekoh samo jednu tuznu poruku koju je napisala i ostavila za mene. Procitah poruku koja me rastuzi do placa i najtuznijih jecaja mog srca, jer rece da se razbolila i da se ne osjeca dobro, te da zato ne moze doci na njen prozor koji gleda u Svijet, na kojem uobicajeno uziva u posebnim i sretnim trenucima….
Ne, nije u pitanju nikakva opaka i, ne daj Boze, neizljeciva bolest, ali ipak je dovoljno zabrinjavajuca i rastuzujuca za mene, pri samoj pomisli da se ona ikada imalo pati….

Tuzan ostavih najljepsu ruzu na njen prozor i gledah sjetno u taj najljepsi prozor i najljepsu ruzu na istom….
Razmisljah i molih se za nju i za njeno brzo ozdravljenje i oporavak. Zacuh u svojim mislima Balasevica kako najtisim glasom pjeva: “Zivot je more….”
To me jos vise rastuzi i pomislih kako ljudi mogu biti razdvojeni desetinama hiljada kilometara, razdvojeni kontinentima, morima i okeanima, a kako su istovremeno tako blizu mislima, razmisljanjima, osjecajima, srcima i dusama, da je blize od toga i nemoguce biti….

Bas u tom trenutku poce i kisa da pada, pa se ponadah da ce upravo taj umilni miris kise sa sobom joj donijeti i najsladji miris one najljepse ruze ostavljene na njenom prozoru koji gleda u Svijet i da ce joj to dati dovoljno snage za sto brze ozdravljenje i oporavak.

Hodao sam, zamisljen i tuzan, ulicama naseg grada i nadao se da ce ona osjetiti moje hodanje po kisi i da ce joj mozda to donijeti bar malo sjetnog uzitka, jer ce znati svim svojim bicem da tog dana hodam po kisi i za nju, i za sebe….

Napisah ovu pricu i ostavih je na njenom prozoru u nadi da ce, mozda, ista doprinjeti njenom brzom ozdravljenju i oporavku.

Sretosmo se sasvim slucajno i iznenadno (ili se to, mozda, samo tako meni ucinilo?!)….
Rece da se Ona zove….

Tags: Ona, Prica, By MosHer